All we do is travel

15. ožujak 2016

Viktoria Šafranić

Budimpešta - moja srodna duša

Kako sam se točno našla u Budimpešti, dan danas se to pitam,
onako smotana i plaha, kojoj je bilo nezamislivo živjeti nekoliko kilometara
dalje od svih koje poznaje. Da se razumijemo, oduvijek sam voljela putovati,
ali naravno uz neku pratnju i eventualno na nekoliko dana, no život u drugoj
zemlji, to mi je bilo nezamislivo. I tako točno prije dvije godine, pretražujem
ja nešto po web stranici svog fakulteta i naiđem na Erasmus natječaj – dodjela
stipendije za jedan semestar u inozemstvu. Nazovem ja svoju dragu majku da
čujem i njezino mišljenje jer kao što je opće poznato, mi u znaku Vage ionako
ništa sami ne možemo odlučiti. Nekako sam mislila da će žena reagirati pomalo
panično, kad ono kao iz topa „Joj super, prijavi se odmah“. Hellou?? U tom času
i ona je postala glavni sudionik i krivac za najveću avanturu mog života. Još
sam nekoliko dana razmišljala i onda konačno odlučila ispuniti tu prijavu,
misleći duboko u sebi, ma nisi ti te sreće.

Kada su konačno stigli rezultati prijave i testa, pretrnula
sam. Nakon nekoliko trenutaka, smogla sam snage otvoriti mail u kojem je pisalo
ovako: „Prema bodovima koje ste ostvarili kao kandidat na Erasmus natječaju, odabrani
ste za stipendiju na 4.mjeseca u Budimpešti“. Koje uzbuđenjeee! Fakultet u
Budimpešti dodatno me obavijestio kako ove godine nema studenata iz Hrvatske pa
ni iz susjednih zemalja. Ma baš odlično, volim kada sama sebe ubacim u
vatru. 

I tako sam ja krenula u pravu životnu pustolovinu. Pronašla
sam stan tek onog dana kada sam došla u Budimpeštu jer sve što su mi prije
nudili bile su sobice od 20 kvadrata za silne svote novaca. Hvala Bogu pa sam
upoznala divnu ženu iz Beograda koja živi tamo i iznajmljuje stanove. Stan je
bio u centru grada uz čuveni New York Caffe, elitno mjesto u kojem je doručak
bio prava vrijednost, što nije ni čudno kada pogledate uređenje, kao od čistog
zlata. Kada smo ušli u zgradu, ne mogu baš reći da sam bila oduševljena jer je
zaista djelovala prastaro. Stan se nalazio na četvrtom katu i naravno nije bilo
lifta. Dok smo se popeli stepenicama, mislila sam da je prošlo pola dana.
Međutim kada sam konačno došla do tih tmurnih crnih vrata, kao da sam osjetila
neku toplinu. Zakoračivši prvim korakom u stan, znala sam da je to to. Bio je
sve samo ne običan, stropovi su u tim starim zgradama toliko visoki da sam
imala osjećaj kao da živim u nekom kraljevstvu, a prostorije goleme i pune
radosti i života. Tu večer upoznala sam i svoju mentoricu koja mi je bila
jedini kontakt sa živim bićem od kad su moji roditelji otišli za
Zagreb. Pokazala mi je fakultet i prvo gdje me odvela je bio ogroman shopping
centar West End, u kojem se nakon nezaobilaznog Jack's Burgera nisam
mogla pomaknuti s mjesta. 

Kada sam prvi put za vikend odlučila otići doma, nisam imala
pojma kako doći do autobusnog kolodvora na drugom kraju grada, a iz
ne znam kojeg razloga se nisam odlučila za taxy. Bila je to prava
pustolovina za mene, osobito jer dosta Mađara ne voli baš pretjerano
komunicirati na engleskom. Kad sam konačno ugledala kolodvor ispred sebe, nikad
neću zaboraviti maminu rečenicu. „Eto draga moja, sad si završila još jedan
fakultet, možda još i važniji.“ Nakon tog, ipak sam malo rjeđe išla za Zagreb
jer su baš vikendi bili rezervirani za razgledavanja i posjet susjednim
gradovima. Malo pomalo upoznala sam ekipu, a osobito mi se svidjelo što je u
tom prelijepom gradu sve tako opušteno. Nije bitno ni tko si, što radiš, kako
si obučen, koje si vjere ni koje jezike govoriš, već je samo bilo bitno jesi li
za provod ili ne. Pa sam se tako i ja prepustila svemu.

Ponedjeljak je bio glavni za izlaske, dan koji je većini
čovječanstva noćna mora, nama je bio high life. Klub Morrison bio je glavno
mjesto okupljanja za nas Erasmusovce, a svaki od klubova uređen je kao
stara kuća sa brojnim prostorijama u kojima puštaju različitu muziku,
stoga je svatko mogao pronaći nešto za sebe. Tu se naravno mogla pronaći i
pokoja igra poput stolnog nogometa, pikada ili biljara. I moje omiljene KARAOKEEE.
Ono što me posebno dojmilo je St. Patrick's Day, osobito jer mi se sestra zove
Patricia, a kod nas nema nikakvih događanja na taj dan. Ljudi moji, da ste vi
to vidjeli, feštanje cijeli dan, povorka i svi zamaskirani u zeleno, od
roditelja, djece pa sve do kućnih ljubimaca. Pjevaju se slavne irske pjesme i
odlazi se u obližnje irske pubove u kojima nikada ne nedostaje smijeha i
veselja. Kada smo kod pubova, Szimpla je bilo In okupljalište, a kao
i većina pubova i ovaj je bio totalno lud, pa ste umjesto stolica za sjedenje
mogli pronaći kadu koja je doduše jednako udobna, samo imaš osjećaj kao da
sjediš na podu, ali naravno da to tamo nikoga ne smeta. 

Budimpešta je grad koji učini da se osjećaš više svoj nego
ikada. Tamo zaista nema nekog pritiska, a jedino što mogu opisati kao noćnu
moru je učenje mađarskog. Znači trebalo mi je jedno tri sata da naučim rečenicu
„Fizethetek a hitelkártyával?“, drugim riječima „Primate li karticu?“ Nakon
nekog vremena su mi čak i rekli da se mađarski smatra osmim najtežim jezikom na
svijetu, stoga sam vrlo zadovoljna svojim znanjem onog „osnovnog.“

Najviše su me oduševile dvije stvari, a prva je
čuvena Citadella. Trenutak kada sam se popela skroz gore, prvo sam mislila
da ću izdahnuti, no onda sam začula riječi jedne djevojke s Erasmusa „Okreni se
i pogledaj“! Mislim da taj prizor nikad neću zaboraviti. Čak iako ti je dan
loš, ako samo prošetaš navečer do gore, u sekundi ti se promijeni raspoloženje.
Taj osjećaj slobode i ljepote koju u sebi ima Budimpešta, totalno me oduševio.
Doslovno imate pogled na svih sedam mostova, a osobito me dojmio Lančani most,
Parlament, jedinstvena Ribarska tvrđava i Bazilika. Druga znamenitost koja mi
je oduzela dah je Trg Heroja u sklopu kojeg se nalazi predivan park na kojem je
zimi napravljeno ogromno klizalište, a ljeti umjetno jezerce s kanuima. U
neposrednoj blizini nalazi se i ZOO, koji je toliko atraktivan jer uz mnoštvo
životinja, u ponudi imaju i razne predstave s tuljanima i dupinima. Jednostavno
čarobno! Najviše što mi se sviđa kod tih Mađara je to što oni iz svake sitnice
naprave nešto kreativno, izvuku ono najljepše iz svega. Svaki kafić,
trgovina ili restoran posebno zrače, čak i oni najmanji prostori natjeraju vas
da ih posjetite jer su totalno unikatni. 

Ta četiri mjeseca bila su nezaboravna i zaista su me promijenila kao osobu.
Izašla sam iz te neke svoje zone sigurnosti i uputila se u jedan izazov koji mi
je pokazao da ti nekad ljudi koji su totalni stranci mogu postati odlični prijatelji.
Nakon povratka kući, uhvatila me depresija, ali nisam čak ni plakala jer sam
stalno imala osjećaj da će me nešto vratiti tamo. Prije samog završetka
studija, trebala sam još odraditi stručnu praksu. I tako jedan dan zazvoni
telefon kad ono mama zove s posla: „Jesi vidjela?“, ja sva izbezumljena „Što?“,
a ona iz sveg glasa viče „Otvorila se nova stipendija“! Još mi je stavila
dodatnu bubicu u uho kad je rekla da bi mogla, budući da radi u
internacionalnoj firmi, kontaktirati partnersko poduzeće u Budimpešti da
odrađujem praksu kod njih u marketingu. U početku nisam bila pretjerano
euforična jer mi je i sam koordinator rekao da nitko nije dobio stipendiju dva
puta zaredom. No nemam što izgubiti ako se prijavim. Nakon što sam opet prošla
kroz cijeli proces, ispalo je da nas se jako malo prijavilo za praksu, stoga
sam zaista imala šansu. Stigao je dugo očekivani mail i onaj osjećaj kad znaš
da se vraćaš u svoju zemlju snova, zaista je neprocjenjiv. Ovaj put je dobila
stipendiju i moja prijateljica s faxa. Najbolje od svega je to što
smo mogle ići u isto vrijeme i čak smo dobile moj neprežaljeni stan. 

Prvi dan je nju nazvala baka na Skype, uopće me zadivilo kako se žena služi tim
svim programima. Kaže baka: „Sine, nemoj ti tu s nikim pričati. Ne znaš kakvi
su ljudi. Ako je tebi teško i ako ti se priča s nekim, nazovi ti baku.“ Žena
kraljica!

Znala sam da još neke stvari nisam uspjela skroz doživjeti,
a sada sam imala još puna dva mjeseca za to. Drugi dan uputila sam se u svoje
novo poduzeće i moram priznati da je to jedno neprocjenjivo iskustvo, a osobito
moje vožnje podzemnom. Tom divnom metrou koji je prolazio svake dvije minute,
zahvalna sam do kraja života jer me apsolutno uvijek na vrijeme doveo do radnog
mjesta, pa čak i onda kada bih malo produžila san. Nakon napornih radnih dana,
prijateljica i ja kratile smo vrijeme šetnjom po centru grada, osobito Vaci
ulicom i usput se uvijek uputile na najbolji sladoled u gradu, u slastičarni
Gerbeaud. U proljeće u centru grada postave brojne kućice s bogatom
gastronomskom ponudom, a osobito sam se davila u njivom Langošima s
vrhnjem i sirom. Ponekad bi otišle na vožnju Dunavom ili sjele s najboljom
kavom iz Starbucksa uz umjetno jezerce kraj poznatog kluba Aquarium. Kada bi
smogle snage, otišle bi gore do Ribarske Tvrđave gdje je na samom vrhu restoran
i pogled na cijeli grad. Savršeno mjesto za vjenčanja, a dodatnu atmosferu
pojačava jedan stariji gospodin s violinom. Jedne večeri već pred sam kraj
našeg putovanja, sjedile smo na Mostu slobode, da dobro ste čuli, sjedneš na
most i pijuckaš vino, može li bolje, i u tom posebnom trenutku nešto sam
shvatila. Znate ono kako kažu da nije dobro planirati jer ti se sve izjalovi?!
Vjerujte da ponekad u životu baš sve ispadne kako treba. Neki snovi se zaista
ostvaruju. Zauvijek u srcu, moja Budapest.


Viktoria Šafranić

Vječni filozof, sanjar i osoba zaljubljena u fotografiju i putovanja, a osobito u ona s dušom. Jedan dio dana provedem u surfanju razmišljajući koja mi je sljedeća destinacija, no nije ni da samo sjedim kod kuće, pišem za portale i vodim im društvene mreže jer ipak svi ti moji snovi nisu nimalo besplatni. Vrlo sam komunikativna, ma ne uopće, studirala sam PR jer volim šutjeti. Tek mi je 25, ali ja se osjećam još i mlađe. Volim iskrene osmijehe, dobro društvo i pokoju notu kvalitetne muzike. Smijem se stalno, nekad i prečesto, ali to je većinom zato što sam uvijek u nekom drugom svijetu, ne baš u onom stvarnom. Pozitivna stvar kod mene je što sve ljude prihvaćam i nitko na ovom svijetu nije manje bitan. Svatko ima svoju priču, a ja zamislite, čak ponekad i ne meljem toliko, već volim i slušati druge pa često razmišljam da sam trebala ići za psihologa, al onog što bi putovao po svijetu i tražio žrtve za razgovor. I na kraju, ono manje važno, zovem se Viktoria i samo ponekad pobjeđujem.

Hoću još!

Želite ostati u kontaktu s našim novostima i akcijskim cijenama avio karata? Unesite svoju e-mail adresu kako bi vas jednom ili dvaput mjesečno u vašem poštanskom sandučiću dočekale informacije o zanimljivim i povoljnim putovanjima.

KOMENTARI
0 komentara

All we do is travel

S posjetom i korištenjem web stranice pristajete na kolačić. Pročitajte više o kolačićima.

STA putovanja
Andrije Hebranga 22, 10 000 Zagreb

0800 19 98

info@staputovanja.com

Svaki radni dan nas između 9 i 17 sati možete dobiti na telefonskim brojevima:

ZAGREB
T: 01 488 63 40
M: 099 488 63 40
F: 01 488 63 45
L: Ulica Andrije Hebranga 22, Zagreb

LJUBLJANA
T: +386 (0)1/ 439 16 90
T: +386 (0)1/ 439 16 91
M: +386 (0)41 612 711
L: Ajdovščina 1, Ljubljana