All we do is travel

6. ožujak 2018

Ivan Ico Rako

Reli kroz Afriku: od Maroka do Gambije kroz pješčanu oluju i pod zaštitom vojske


Reli Budimpešta - Bamako (Great African Run) je humanitarna utrka u Africi te najveći amaterski reli na svijetu. Zamišljen je kao niskobudžetnavarijanta relija Pariz-Dakar, s humanitarnom crtom. U utrci mogu sudjelovati svi cestovni automobili i svi entuzijasti, tako da se na utrci početkom 2018. godine moglo vidjeti preko 100 timova iz 45 zemalja svijeta. Utrci je prisustvovalo i nekoliko hrvatskih timova, u nekoliko različitih kategorija. Moj tim se zvaoRally Dogs i činila ga još dvojica prijatelja i entuzijasta: Goran Turković i Ljubo Zdjelarević.

Auto s kojim smo prošli reli je stari Nissanov Patrol 4.2 iz 1997. godine. Kako je cijela utrka niskobudžetna, tako je i naš budžet za auto bio malen, što je rezultiralo mukotrpnim višemjesečnim pripremama. Do zadnjeg dana nismo znali da li uopće idemo na sam reli, a i putem ćemo morati par puta do mehaničara.


Naš Patrol se u Hrvatskoj „prešetavao“ od mehaničara do mehaničara, svi su nešto šarafili po njemu, pričali kako 20+ godina star terenac neće doći do cilja, ali nitko od njih nije uspio srediti neugodnu trešnju koja se povremeno događa prilikom 60-70 km/h. Ipak, dan prije puta, auto je bio u voznom stanju, doslovce smo zadnji čas utrpali sve stvari koje smo tijekom mjeseci pripremili, utrpali u auto, i krenuli prema početku ovog relija, Budimpešti.

Reli svake godine ide drugom rutom i obično završava u Bamaku, glavnom gradu Malija. Ove godine, zbog političke situacije u Maliju, završava u Banjulu, glavnom gradu Gambije. Pisao sam o tome u prošlom tekstu.

Na startnoj liniji u Budimpešti srećemo preko stotinu automobila i motocikala. Tu ima svega, od cijele plejade automobila iz sedamdesetih i osamdesetih godina poput Peglice, Trabanta, Fieste, prastarog Citroena CX, starih Mercedesa, do potpuno modernih i žestoko pripremljenih terenskih vozila. Relijaški spiritus movens je počeo.


Tijekom europskog dijela relija prošli smo kroz Mađarsku, Sloveniju, Italiju , a u Genovi smo uhvatili trajekt do Tangiera u Maroku. Taj europski dio puta nije pretjerano zanimljiv, i zbog tog je i nazvan super maraton, da se u 4 dana iz Budimpešte dođe do Maroka, gdje počinju zanimljive stvari.

Zašto smo propustili prvu kontrolnu točku u Africi?

Kako smo u Tangier došli prilično kasno, susreli smo se s afričkom birokracijom. Vlasniku vozila tima Rally Dogs, Turkoviću zvanom Gonzo su u putovnicu upisali jedan broj (tzv. CIN), dok su u računalo prepisali krivo, umjesto jedne 0 su stavili broj 9. I to nam je stvorilo ogromne probleme na granici. Vozilo mora biti privremeno uvezeno, i mora biti zapisano u njihov sustav pod CIN-om vlasnika vozila. E sad, kako nitko ne od carinika baš i ne priča engleski, bili smo izgubljeni u prijevodu. Carinici su samo nešto mahali, pričali 'polis polis' i slali nas nazad. Nitko nije znao ni riječi engleskog da nam objasni što treba napraviti. Vratimo se u kućicu s policijom, tamo nikog. Vratimo se na carinu, opet ista stvar, 'polis polis'.


Vrijeme na granici kratimo u druženju s ostalim relijašima. Nekako smo se najbolje sprijateljili s dva tima iz Slovačke. Dečki uglavnom ne pričaju engleski, ali kako su nam jezici slični, komunikacija je bila iznimno dobra. I s jednim Mađarom, Lajošem, s kojim se ponajviše družili tijekom cijelog puta. Lajošu je ovo tko zna koji reli u životu, Afriku poznaje kao svoj džep, a na ovo putovanje je poveo svog zeta, u starom plavom Fiatovom kombiju kojeg je odlučio pokloniti nekoj bolnici.

Nakon 8 sati čekanja, ostali smo praktično posljednji na granici i napokon smo uspjeli saznati što je krivo, da je problem u jednoj jedinoj znamenki. Napokon smo to riješili odlaskom u lučku policijsku ispostavu, i u 3 ujutro napokon ulazimo u Maroko.



Ovo čekanje je rezultiralo time da ćemo propustiti prvu afričku kontrolnu točku ovog relija, jer jednostavno ne stignemo preko brda doći do Midelta, i nastaviti s ostalima relijašima. Kako nas auto nije pretjerano htio slušati, izabrali smo oportunističku varijantu marokanskim autoputom do druge kontrolne točke, Ouarzazatea, smještenog u planinskom dijelu Maroka, gorju Atlas.



Afrički mehaničar sredio stvar koju nitko od Hrvata nije znao popraviti

Ouarzazate je poznat po filmskom studiju, mnogo je filmova tamo snimljeno, čak i Oskarom nagrađeni Gladijator. Tamo srećemo i drugi hrvatski elektro team, naše Teslaše. Tu nalazimo dosta automobila na dizalicama, lokalni mehaničari popravljaju automobile s relija. Kako sam na početku ovog teksta već spomenuo, još iz Hrvatske vučemo probleme.


Pitamo lokalnog baju mehaničara, objasnimo naš problem, i on nam mrtav hladan odgovori da zna što je i da će popraviti ujutro. Još pitamo da li moramo negdje auto voziti, on govori da će sve riješiti na parkingu hotela. I stvarno, nakon alata poput pile, čekića, i slično, pripasao je selen blokove od drugog vozila, i uistinu, naši problemi s automobilom na ovom putu su nestali u potpunosti. Sljedeći put vozim i svoj auto na servis u Maroko. Em su jeftiniji, em su bolji znalci.



Udružujemo snage sa Slovacima i marokanski dio relija prolazi glatko, malo cesta, malo izvan ceste, gazimo po Atlasu, preko gradova poput Tafraroute i Tarfaye. Potonji je poznat po tome što je u njemu poznati avijatičar i autor „Malog princa“ Antoine de Saint-Exupery proveo 18 mjeseci. Saint-Exupery bio je pilot, a u Afriku je došao kao zaposlenik aviokompanije Aeropostale. Radio je na zračnoj liniji Toulouse-Dakar, a u Tarfayi je 1927. kao voditelj postaje pomogao postaviti aerodrom.

U noći se na brzaka slikamo uz kip napravljen u njegovu spomen i tijekom noći ulazimo u Zapadnu Saharu. Naše prvo mjesto u Zapadnoj Sahari u kojem noćimo je Laayoune.

Zapadna Sahara


Zapadna Sahara je do 1975. bila španjolska kolonija, kada Španjolci prepuštaju vlast Sahrawijima, domicilnom stanovništvu. No, kako je njih svega nekoliko stotina tisuća, a Marokanaca više od 30 milijuna, nije trebalo dugo da ih okupiraju i prozovu je svojim južnim provincijama. Do dana današnjeg je to područje okupirano, Marokanci su Sahrawije stjerali prema pustinji, napravili zid i minsko polje, i cijela obala praktično do Mauritanije je marokanska.

Polisario, tj. front za oslobođenje Zapadne Sahare ima svoje sjedište u Alžiru. Budućnost tog područja, koje su Ujedinjeni narodi proglasili ne-nezavisnim teritorijem, ovisi o referendumu oko čijeg održavanja još nije bilo moguće postići suglasnost.

Marokanci su ovo područje naselili svojim ljudima, i uz jedinu cestu koja ide od sjevera prema jugu nailazimo na brdo napuštenih naselja. Marokanci su izgradili cijela naselja, s vrtićem, školom, džamijom, i ponudili svojima da se nasele u područje oslobođeno porezima, itd. U nekim mjestima ima ljudi, neka mjesta su u potpunosti napuštena. Ova naseljavanja su strateški napravljena, jer od 1991. traje mirovni sporazum, i očekuje se referendum kojim bi se trebalo odlučiti o budućnosti ovog područja. Sahrawiji se opravdano bune protiv referenduma, jer tridesetak godina kasnije je više teško odlučiti tko je domicilni, a tko nije.

Noćimo u Dakhli, koja se nalazi negdje na sredini Zapadne Sahare, i grad me stvarno iznenadio. Nalazi se na dugačkom i uskom poluotoku na Atlantiku, te je svojom pozicijom i stalnim vjetrom raj za kitesurfere i windsurfere. Nakon višesatne vožnje pustinjom, rijetkim naseljem uz cestu, nisam očekivao grad od sto tisuća ljudi.

Apokalipsa zvana Mauritanija


Dolazimo na granicu s Mauritanijom, ali prostor od par kilometara između Maroka i Mauritanije i dalje drži Polisario. To je tzv. no mans land, područje bez ikakvog reda i zakona. Izletili smo iz Maroka, i treba što brže doći do Mauritanije. Na nekom brdašcu sam prijelaz promatra vozilo UN-a, nema asfaltne ceste. Olupine automobila s kojih je poskidano sve što se dalo poskidati, neki su i izgorjeli. Nešto sitno sam putovao u životu, ali ovakvu apokaliptičnu scenu nisam još vidio.

Prilično lako ulazimo u Mauritaniju. Organizator relija je dogovorio izdavanje viza u kampu u kojem noćimo, nekih 70 km od granice. Mauritanija je najopasnija dionica puta, nije preporučljivo voziti po noći, i organizatori striktno traže da se držimo road booka. U Mauritaniji odlučujemo da nećemo pratiti road book za offroad, jer je nemoguće kroz pustinju prevaliti po 600 km dnevno u Patrolu pretovarenim osobnim stvarima te kutijama humanitarne pomoći koju dijelimo po putu.

Na samom ulasku u Mauritaniju prelazimo preko pruge koja spaja rudnike duboko u Sahari s obalnim gradićem Nouadhibou. Tom dionicom ide vlak koji se smatra jednim od najdužih i najmasivnih vlakova na svijetu. Tri do četiri lokomotive vuku impozantnu kompoziciju od preko 200 vagona natovarenih željeznom rudom koju iskapaju u rudnicima. Imali smo sreće što smo uspjeli i vidjeti taj vlak dok je prolazio.




Tijekom putovanja nas hvata pješčana oluja. Pijesak je svugdje u zraku, vidljivost je minimalna, nanosi pijeska su na asfaltiranoj cesti iznimno loše kvalitete. Zatvaramo sve prozore, gasimo ventilaciju da ne uvlači pijesak u auto, i sporo se vozimo. Zbog oluje, većina automobila odlučuje ići direktno do glavnog grada, Nouakchotta.


Time smo preskočili poznati B2Beach, plažu na Atlantiku, po kojoj smo trebali voziti dio ovog relija. Između granice i glavnog grada, tijekom ceste duge skoro 400 km susreli smo jedno malo naseljeno mjesto i to je to. Ništa, samo asfaltna cesta kroz pustinju i to je to.

Nekih desetak kilometara prije Nouakchotta, srećemo Mađare kojima je auto stao. Tu se odmah prepoznaje relijaški duh, stajemo mi, staje i talijanski tim, i pokušavamo otkloniti kvar na autu. Od lošeg goriva se zaštopao filter goriva, nećemo to moći srediti na licu mjesta i šlepamo ih do prvog mehaničara. Kasnije se ispostavilo da je jedan od Mađara suvlasnik jedne od najpoznatijih pivovara zanatskog piva u Budimpešti, tako da smo sljedećih nekoliko dana iskoristili u druženju i pričanju o mom hobiju, kućnom pivarstvu. Iznenadilo ga je što je netko iz Hrvatske prepoznao naljepnice od pivovare na automobilu i znao nabrojati nekoliko njihovih najboljih piva.

Podjela školskog pribora

U Nouakchottu smo pronašli jednu osnovnu školu bez prozora i vrata, i tamo smo donirali prvu kutiju humanitarne pomoći, uglavnom školski pribor. Svi govore samo francuski i arapski, i bilo je stvarno teško učiteljima objasniti tko smo, zašto smo došli, i što želimo. Nekako smo uspjeli, ostavljamo kutiju. Slikamo klince, i bježimo razgledati grad.

U gradu se nema bogznašto vidjeti. Jedna džamija u samom centru grada, tržnica prepuna nama neinteresantnih stvari, i to je to. Vidjeli smo drugu STA agenciju.


Upućujemo se u na tržnicu ribe na obali, desetak kilometara udaljenu od grada. Velika plaža koja izgleda kao ogromno parkiralište ribarskih brodica, prepuno ljudi koji su netom došli s cjelodnevnog ribarenja te izvlače brodice na obalu.


Najveće krntije na cijelom svijetu

No, ono što mi je zapalo u oči su izrazito automobili. Nigdje na svijetu nisam vidio automobile u lošijem stanju. Tu ima autiju bez ijednog tapecirunga na vratima, bez prozora, bez prednjih svjetala, toliko hrđavih da je uopće pitanje kako se cijeli automobil drži na okupu. Da li mogu proći tehnički, to je skroz nebitno. Bitno je samo da voze. A začudo i voze.


Pomalo ulazimo u malarični dio Afrike, a mi smo cijelo vrijeme na vagi da li da pijemo antimalarike ili ne. Lajoš, naš mađarski prijatelj s kojim se družimo, je prevagnuo. Kako je on stari švercer, u svom kombiju je imao desetke paketa Malarona koja nem je povoljno prodao. Tu je bilo i starih laptopa i mobilnih telefona koje je u Mauritaniji preprodao lokalcima.

Senegal

Sljedeća država na našem putu je Senegal, jedna od najrazvijenijih država zapadne Afrike. To razvijeno je za europske prilike daleko od razvijenog.

Iako se u Senegalu priča francuski, zbog višestoljetnih kolonijalizatora, stanovništvo priča i jezik Wolof.

Kroz Senegal prolazimo kroz Saint Louis, pitoreskno mjesto na malom otoku. Most do tog otoka je projektirao Eiffel, u svom prepoznatljivom stilu. Saint Louis je bio centar francuske uprave tijekom razdoblja kolonizacije zapadne Afrike. Osnovali su ga Francuzi 1659 godine na otoku Ndar (tako ga još uvijek zove lokalno stanovništvo), a služio je kao glavni grad francuskih zapadnoafričkih kolonija od 1895. do 1902. godine kada tu ulogu preuzima Dakar. Danas Dakar ima 2.5 milijuna stanovika, dok ih Saint Louis ima oko 180.000 stanovnika. Turizam je za Saint Louis važan ekonomski faktor. Grad je sačuvao većinu izgleda iz 19. stoljeća, koji mnoge podsjeća na ostale gradove iz „kreolskog Arlantika“ poput Bahie, Cartagene, Havane i New Orleansa.


U Saint Louisu smo imali problema s podizanjem gotovine. Nakon Maroka u kojem su bankovne kartice radile bez problema, te Mauritanije koju smo brzo prošli i gdje smo koristili eure. Došli smo do prvih problema, zalihe u eurima su polako curile i trebalo je početi dizati gotovinu. Saint Louis je dovoljno veliko mjesto, s preko nekoliko banaka, ali niti jedan bankomat nije prihvaćao naše bankovne kartice. Od nas trojice, svatko je imao 2-3 kartice, mogli smo podići nešto gotovine na moju Visu.

Prolazimo kroz gradove poput Toube u kojem se nalazi Velika Džamija Touba (ne znam kako prevesti Great Mosque of Touba), jedna od najvećih u Africi. Ima pet minareta, tri kupole, i mjesto je hodočašća. Izgleda stvarno impresivno.




Lošom makadamskom cestom dolazimo u Kaye Boubou, gdje kroz savanu jedva pronalazimo kamp, smješten ispod drveća baobaba. Kako je kamp nedaleko od naseljenog sela, tijekom večeri imali smo društvo lokalnih suseljana kojima smo podijelili nešto pelena i higijenskih potrepština.



Gambija i cilj

Napokon dolazimo u posljednju državu na ovom reliju, Gambiju. Gambija jepovršinom najmanja država kontinentalne Afrike, u cijelosti okružena Senegalom na kopnu, dok jednim dijelom izlazi na Atlantski ocean. Granica Gambije prati tok rijeke Gambije, a mi ulazimo ulazimo s istočne strane, u blizini mjesta Janjanbureh.

Janjanbureh ili Jangjangbureh je grad osnovan 1832. godine na rijeci Gambiji, odnosno na riječnom otoku McCarthy. Poznat je po svom starom imenu Georgetown, ovaj je grad imao prvu crkvu i prvu školu u Gambiji. Danas je to mirno mjesto u kojem živi 4000 stanovnika, a turisti tu dolaze na eko-turizam.

Napokon srećemo drugi hrvatski tim, MyLife4Kids, i s njima nastavljamo dalje. No, ne bi sve bilo tako jednostavno da ne moramo završiti kod lokalnog mehaničara, da zamijeni ležaj na automobilu bratskog tima.


Nakon toga mirni idemo na izlet na rijeci Gambiji, promatramo nilske konje, stvarno bogatu prirodu i bujnu vegetaciju. Nakon tjedan pustinjskih dana, olakšanje je uživati u vegetaciji.


Stanek, član drugog tima kupuje od lokalnih riječnih ribara 5-6 kilograma ribe, koju je tu večer spremio. Dečke ništa ne može iznenaditi, u autu su imali nekoliko litara rakije, dva demižona vina, nekoliko kilograma mesa iz banjice, varaždinski kiseli kupus, i gozba je mogla početi.

Tijekom 400 km vožnje kroz Gambiju, morali smo proći valjda 70 kontrolnih točaka, bilo policijskih, bilo vojnih. Svaki policajac na kontrolnoj točki je pitao da li imamo nešto za njih. Spasili su nas kemijske olovke i upaljači koje smo dobili od STA, jer bi vjerojatno morali ostavljati novce. Dvojica su nas zaustavila, dao sam im jedan paket keksa koje smo imali u autu, te svakom po olovku. Ali to nije bilo dosta, policajac nam je krenuo objašnjavati da moramo svakom od njih dati jednak poklon, jer nije u redu da dobiju drugačije i da hoće još jedne kekse. Kako mi nismo imali druge kekse, ja sam uzeo policajcu kekse iz ruke, i rekao sad imate iste poklone, ako ne ide drugačije, morat će ovako. Tu je shvatio da je bolje imati i te kekse pa nas je pustio.


Za razliku od ostalih zemalja u okolici gdje se priča francuski jezik, u Gambiji je službeni engleski. To je zato što je Gambija nastala kao britansko kolonijalno uporište na atlantskoj obali zapadne Afrike kojom je dominirala Francuska.


Napokon stižemo u Banjul, glavni grad Gambije, cilj ovog relija. Tu na ciljnoj ravnini srećemo brdo automobila, veselje je veliko, stigli smo do kraja. Ovu avanturu završavamo u lokalnoj diskoteci gdje se održava svečanost zatvaranja.

Gambijska lokalna kuhinja je prilično jednostavna, svi restorani nude samo tri jela: domoda, benechin i yassa. To su uglavnom jela od piletine, ribe ili govedine. Domoda je vjerojatno jelo koje najčešće kuhaju, jer je glavni sastojak onaj kojeg imaju u izobilju - kikiriki. Popis priloga je još kraći, može se izabrati riža ili pomfrit. Benechin je na bazi rajčice, a yassa (na fotografiji) na bazi luka.


U Gambiji se nastavlja problem s podizanjem gotovine. Većina bankomata u turističkom središtu Banjula je dopuštala da se podigne svega tristotinjak kuna u lokalnoj valuti. Doslovce smo pola dana potrošili da nađemo bankomat koji je htio dati više od tog iznosa.

Ljubitelj sam dugih vožnji motornim vozilima (bilo motociklom, bilo automobilom) i ovaj reli me je stravično oduševio. Duh relija je u maltene svim sudionicima, cijelim putem smo se družili s osebujnim likovima iz skoro svih država Europe, osjećali smo se prilično sigurno, u slučaju problema, svi su spremni pomoći.

Bio je i jedan tim kojima se auto pokvario prvi dan u Budimpešti. Jedan od članova tog tima, Mađar Gabor, jednu kraću dionicu puta se prevezao s nama u autu. On je, skupa sa svojom kolegicom iz tima, svaki dan mijenjao auto, selio se iz auta u auto, i stigao do cilja.



Ovaj reli mi možda i nije trebao, jer mi je sad glava puna planova gdje ići dalje? Mongolski reli? Ponoviti ovaj u drugoj kategoriji? Vidjet ćemo, vrijeme će pokazati.

 

Hoću još!

Želite ostati u kontaktu s našim novostima i akcijskim cijenama avio karata? Unesite svoju e-mail adresu kako bi vas jednom ili dvaput mjesečno u vašem poštanskom sandučiću dočekale informacije o zanimljivim i povoljnim putovanjima.

KOMENTARI
0 komentara

All we do is travel

S posjetom i korištenjem web stranice pristajete na kolačić. Pročitajte više o kolačićima.

STA putovanja
Andrije Hebranga 22, 10 000 Zagreb

0800 19 98

info@staputovanja.com

Svaki radni dan nas između 9 i 17 sati možete dobiti na telefonskim brojevima:

ZAGREB
T: 01 488 63 40
M: 099 488 63 40
F: 01 488 63 45
L: Ulica Andrije Hebranga 22, Zagreb

LJUBLJANA
T: +386 (0)1/ 439 16 90
T: +386 (0)1/ 439 16 91
M: +386 (0)41 612 711
L: Ajdovščina 1, Ljubljana