All we do is travel

10. listopad 2016

Maja Kereš

U Berlinu se više isplati platiti kaznu za parking, nego kupiti parkirnu kartu!

Hallo aus Berlin

U Berlin me doveo posao. Nastup na sajmu tehnologije i elektronike IFA. Prilično bitan event za Berlin pošto je u 5 dana koliko je trajao privukao ogroman broj posjetitelja i bio medijski popraćen. Čim sam stigla u Berlin vidjela sam plakate koji su ga najavljivali, i svi ljudi s kojima sam pričala znali su što je IFA.

 

No, da se vratim na početak. Put do Berlina bio je gladak i za to sve pohvale Austrian Airlines jer ne samo da smo došli ranije od predviđenog vremena, nego mi i nisu izgubili prtljagu putem iako smo presjedali u Beču na 45 minuta. Na šalteru na Plesu sam već unaprijed pitala djelatnicu je li tih 45 minuta dovoljno da mi prebace prtljagu s obzirom da imam cijelu kolekciju priča o svojoj izgubljenoj prtljazi. Rekla je da je dovoljno. I stvarno je govorila istinu.

 


 

Stigla sam na aerodrom Tegel (TXL) i nakon preuzetog kofera, pozvala sam Uber. Ali, ne normalan Uber kao što sam navikla u Americi, nego Uber Taxi. Što je zapravo normalan taxi kojeg je moguće naručiti putem aplikacije. Fora. Samo što cijena ostaje ona za taxi. To mi nije bilo fora. Čim sam sjela u Uber,  vozač me pitao otkud sam, ja odgovorila iz Hrvatske, a on je odmah progovorio na nekom našem balkanskom jeziku jer je bio iz Albanije. Prvi susret s čovjekom u Berlinu, a mi pričamo po naški hehe. Sigurno me dovezao do stana u kojem sam obitavala naredna dva tjedna i sljedećeg je dana započela moja berlinska avantura.

 

Naime, ovo mi je bio prvi ikad posjet Berlinu i čula sam samo pozitivne kritike na grad. Da je skroz opičen, kreativan, opušten, itd. I nakon provedena dva tjedna, slažem se u potpunosti sa svime. Ali, moje oko voli gledati i primjećivati detalje, i tu ću kroz ovaj mali blog ispričati što sam sve zapazila, što će možda nekome tko je već bio u Berlinu biti poznato, ali možda će vas nešto i iznenaditi. Osim toga, nisam imala Mislava pored sebe da fotka sve te detalje tako da, najavljujem, fotke neće biti baš nešto. Ja sam uživala u trenutku. :D

 

Prvo što moram napomenuti je da nisam imala wifi u stanu, a u današnje vrijeme znamo koliki je to invaliditet. Tako da sam za prvu probu u Berlinu koju sam imala sljedeće jutro pokušala preko karte u stanu definirati gdje se nalazim i gdje mi je proba. Odlučila sam da ću se probuditi ranije i pješačiti do probe koja je bila u Charlottenburgu pa možda nešto i vidim po putu. Iako nisam do zadnjeg dana u Berllinu shvatila u kojem dijelu grada se ja točno nalazim, zaključila sam da moram ići sjeverozapadno da dodjem do Charlottenburga. Probudila sam se rano ujutro i prema suncu ustvrdila da je zapad na suprotnoj strani i krenula pješačiti. Nisam mogla pretpostaviti da će to biti tako duga šetnja, ali nakon sat i pol hodanja stigla sam do Kurfürstendamma, našla Starbucks i besplatni wifi da provjerim gdje sam i shvatila da moram pozvati taksi jer ću inače zakasniti na probu. Tek kasnije sam na Google Mapsu otkrila da od mog stana do Charlottenburga treba više od sat vremena hoda. Optimističan start prvoga dana.

 


 

Taj dan sam kupila 7-dnevnu kartu za Underground jer nisam planirala baš svaki dan pješačiti sat vremena do probe i isto toliko nazad. Underground, tj. Bahn odlično povezuje cijeli Berlin. U-Bahn se sastoji od različitih podzemno-nadzemnih linija unutar grada, a postoji i S-Bahn (S stoji za Schnell) koji uključuje linije koje idu u krug oko samog centra Berlina. Osim toga, postoje i autobusi i tramvaji. Sve je to spadalo u moju 7-dnevnu kartu koja je koštala 30 eura. Mala napomena, na automatima nije primalo moju stranu karticu, tako da imajte uvijek spreman keš za svaki slučaj.

 

E sad, ono što sam vrlo pomno primijetila, je to da nisam ni trebala kupiti vražju kartu za 30 eura jer u dva tjedna što sam se vozila vlakom ni jednom, ali niti jednom, nisam vidjela kontrolora. Mogla sam se komotno švercati, jer se u Bahn može slobodno ući, nema nikakvih pregrada kao npr. u New Yorku ili Londonu. Da ne bi bilo da Maja sugerira švercanje, moram reći da mi je ipak bilo drago što sam barem bila mirna cijelo vrijeme zato što imam kartu :) Ono što mi je bilo dovoljno napeto je to da na mojoj U-3 liniji u vlaku nikad nisu govorili imena stanica, tako da sam prvih par dana dok još nisam naučila kako idu po redu, stalno gledala van i na mapu u vlaku da ne bih slučajno propustila svoju stanicu. Sve su obavijesti na stanicama pisale na njemačkom, pa sam morala pitati ljude da li nešto važno piše, npr. da ne vozi vlak. Sva sreća, svi su jako ljubazni, i većina ljudi priča engleski, i mladi i stariji pa mi nije bio problem pitati. S obzirom da sam doživjela njujorški subway i vozila se istim dvije godine, iznenadilo me to što nitko nije zadržavao vrata od vlaka. Nije bilo nereda, tučnjava, bacanja otpadaka po vagonima... Čak sam doživjela da je vozač sačekao osobu koja je trčala da stigne na vlak. Prekrasno!! U New Yorku vozači samo zatvore vrata i onda se ljudi trgaju da uđu pa vozač mora na razglas govoriti da ne zadržavaju vlak i naravno, sve onda kasni. Berlinski Bahn je jako točan. Sve je u minutu. To mi se svidjelo. Nije mi se svidjelo što nemaju klimu u Bahnu pa smo se svi kolektivno kuhali i znojili u podzemnoj. I nije mi se svidjelo što su sjedeća mjesta prekrivena nekim jako jako šarenim uzorkom gdje izdaleka ne vidiš je li nešto prljavo ili mokro i samo sjedneš moleći se da nije. U podzemnoj mobitel hvata mrežu, postoji čak i wifi. Ali nisu svi na mobitelima što mi je isto bilo super.

 

Ja sam na kraju, da bih imala wi-fi, kupila njemački broj (mreža Lebara) za 10 eura i nadodala još 10 kako bih si kupila 5 GB interneta što me je dobro služilo ostatak vremena, tako da dajem preporuku dalje, ako kome bude trebalo.

 


 

Što se tiče prijevoza, osim javnog prijevoza, i vlastitog “Taban-expressa”, postoji jedna fenomenalna opcija mimo toga. Možda kasnim s informacijama, i vama koji čitate će ovo biti stara vijest, ali ja sam u Berlinu prvi put čula za CAR2GO. CAR2GO funkcionira tako da preko aplikacije u kojoj se najprije registriraš s bankovnom karticom i važećom vozačkom i uplatiš polog od nekih desetak eura, i nakon toga pomoću aplikacije možeš locirati gdje se nalazi najbliži CAR2GO auto. On je parkiran na cesti, otključaš ga pomoću svog koda na mobitelu, unutra se nalaze ključevi i auto je spreman za vožnju. Odvezeš se dokud trebaš, opet ga parkiraš, zaključaš, odjaviš se i to je to. Naplaćuje se po minuti korištenja (manje od pola eura po minuti), i ukupnu cifru ti skinu s kartice. Osim CAR2GO, koji većinom koristi Smart, postoji i DriveNow koji funkcionira na isti način samo koristi BMW i Mini.

 

Kad smo već kod auta, saznala sam jednu presmiješnu informaciju, a ta je da će Berlinci, Berlinčani, Berlinčani, kako ih zovemo? radije platiti kaznu za parking nego platiti parking (onaj na kovanice uz cestu). Zašto? Zato što je isplativije! Trenutno je kazna za parking 10 eura, rekli su da je poskupila jer je prije bila 5 eura, ali i dalje je jeftinija od plaćanja parkinga po cijeni od 50 centi/15 min ili 5 centi za 1,5 minutu. Naravno, to vrijedi ukoliko želite ostati negdje dulje od 5 sati.

 

Općenito, doživjela sam Berlin kao grad mladih ljudi. Svugdje gdje sam išla i kuda sam se kretala, bila sam okružena većinom mladom populacijom. Berlin je također i grad pušača. Možda zato što sam navikla da je u Americi skoro svugdje zabranjeno, i rijetko ću vidjeti da netko puši, ovo mi je bio potpuni kontrast. Svugdje su kafići s terasama, pepeljarama, puno je pušača i cigarete se mogu kupiti čak i u kafićima/restoranima i to na posebnom automatu za cigarete.

 


 

I u Berlinu ima prosjaka i beskućnika, ponekad su ušli u Bahn tražiti euro, ali najčešće bih na ulici vidjela žene, većinom s djecom, kako sjede na podu, odnosno dekici i prose. Ono što mi je bilo “novo” su neki wannabe pantomimičari potpuno našminkanog lica i u kostimu koji bi dolazili do ljudi i pitali euro, bez ikakvog showa.

Jedna jako fora stvar koju ćete vidjeti u Berlinu su semafori za pješake s malim čovječuljcima sa šeširom. Takav je bio standard u tadašnjem Istočnom Berlinu, dok su u Zapadnom semafori izgledali jednako kao i npr. kod nas u Hrvatskoj. Nakon pada Berlinskog zida postojali su pokušaji da se svi semafori izdizajniraju prema zapadnom standardu, ali na kraju su se mali čovječuljci sa šeširom zadržali na određenim semaforima te postali i trademark Berlina pa ćete ih često naći na razglednicama i drugim suvenirima. Kad smo već kod semafora, primijetila sam i da kratko traju, barem što se pješaka tiče. Za sebe smatram da sam prilično brzi hodač tako da se stvarno nisam vukla po pješačkim prijelazima, nego sam uvijek morala dodatno potrčati.

 

Doživjela sam Berlin kao grad čija se povijest osjeti u zraku. Ne znam kako bih to drugačije opisala, jer je energija kojom zrači neopipljiva, a jako snažna. Postoji mnogo mjesta koje su tematski vezana uz tragedije koje su se događale kroz 20. stoljeće, ali ima i puno drugih zanimljivih lokacija. Nažalost, zbog toga što sam u Berlinu bila prvenstveno poslovno, nisam uspjela toliko puno vidjeti, ali sam se potrudila maksimalno iskoristiti ono malo slobodnog vremena što sam imala da obiđem neke od lokacija ili samo šećem gradom. Možda je moj pristup turističkom obilasku grada nekonvencionalan, ali smatram da šetnjom, kroz ljude, razgovorom upoznam i doživim grad puno realnije i bolje nego samo odlaskom u muzeje i na turistički atraktivne lokacije.

 

Pa evo nekih zanimljivih mjesta koja sam vidjela:

YAAM. Odmah prvu večer nas je naša koreografkinja odvela tamo na piće. Rekla je da je to Jamajka u malom. Uz cestu prvo stoje mali štandovi i prikolice s jamajčanskom hranom, ogroman parkirani autobus u kojem navodno imaju male koncerte, puno je crnaca koji su nam dobacivali komentare (s obzirom da smo bile sve žene) dok smo po pješčanom putu hodali još par minuta uz rijeku da bi došli do kafića na otvorenom. Drvene klupe i stolovi, kućica na drvetu, pijesak, jamajčanska glazba, miris marihuane, nije baš moj đir, ali je bilo fora iskustvo. Na baru kupivši cugu dobili smo i žeton za 1 ekstra euro koji onda vratiš zajedno s praznom čašom/šalicom/bocom i dobiješ svoj euro nazad. Super taktika da se konobari ne bi morali "zabavljati" s čišćenjem stolova. Svatko želi svoj euro natrag :)

 

ALEXANDERPLATZ- ogroman trg s mnoštvom ljudi koji sjede sa strane, po stepenicama, pričaju i druže se. Simbol ovog trga je obližnji visoki televizijski toranj koji se vidi i kilometrima daleko, ali na trgu je uz fontanu i razne zabavne ulične svirače i Weltzeituhr (sat svjetskog vremena) što je zapravo astronomski sat koji prikazuje vrijeme u raznim gradovima svijeta.

 


 

E - jedna od povijesnih lokacija u Berlinu, vezana uz hladni rat i Berlinski zid. Naime, to je bio jedan od nekoliko prijelaza iz istočnog u zapadni Berlin (i obratno). Nisam bila u muzeju, ali sam provela dobrih sat-dva čitajući povijesne činjenice na tablama postavljenim na otvorenom. Vizualno ništa previše spektakularno, ali čitajući o ljudima koji su uspješno ili neuspješno pokušali prijeći granicu između istočnog i zapadnog Berlina i kreativnim načinima na koji su to izvodili da dođu do slobode ili se ujedine sa svojom obitelji ostavilo je snažan dojam na mene.

 

Od tamo sam prošetala do TOPOGRAPHY OF TERROR – izložbe na otvorenom koja se dotiče ne samo drugog svjetskog rata i hladnog rata nego i ostale nepravde prema različitim nacionalnostima, manjinama, vjerama, homoseksualcima, i slično. Postoji i unutarnja izložba, ali ja sam imala vremena samo za ovu vanjsku koja mi je bila vizualno baš zanimljiva jer je u staklu i ispod jednog od ostataka Berlinskog zida.

 

POTSDAMER PLATZ - me se dojmio moderno dizajniranim zgradama, a na jednom od uglova je ponovno ostatak Berlinskog zida koji čini super kontrast modernoj arhitekturi koja ga okružuje. Malo dalje, u kompleksu gdje je Cinestar je jedan unutarnji trg s kafićima, restoranima i njihovim terasama i fontanom u sredini što čini super ugodan ambijent za večernju cugu. Cijeli trg je prekriven staklom i svjetlima u boji. Oko područja Potsdamerplatza se može uočiti još jedna zanimljiva turistička atrakcija, a to je staza koja prati liniju kojim se protezao Berlinski zid. Na podu je ta linija prikazana komadima kamenih blokova.

 


 

MEMORIAL TO THE MURDERED JEWS OF EUROPE - izvana vrlo jednostavan, ali izuzetno kreativan spomenik koji se sastoji od (ne znam točan broj) betonskih kocki različitih dimenzija. Po kojima se NE SMIJE hodati niti stajati na njima. Nažalost, priznajem da govorim iz iskustva. (Nisam pročitala znak zabrane, a popela sam se da uhvatim bolji kut slike. Ups. :) Sam muzej je ispod razine zemlje, i besplatan je. Ovo je jedan od onih muzeja gdje se ne čuje ništa osim tišine i ponekog uzdisaja ili šmrcanja jer je zaista brutalan i iskren u prikazu osobnih tragedija kroz koje su prolazili Židovi i njihove obitelji kroz drugi svjetski rat. Kroz različite medije izloženi su detalji horora i broj žrtava. Žao mi je što nisam imala više vremena da provedem u ovom muzeju jer je da bi se sve na miru prošlo potrebno sigurno sat - dva.

 


 

MITTE - jedan od najljepših dijelova Berlina, u prijevodu znači sredina, odnosno centar. Prepun je malih restorana i barova, i skrivenih ulica. Odlično mjesto za shopping, jer osim velikih dućana tu će se naći i mnogo malih butika sa fenomenalnom robom te vintage dućana.

 

MAAUER PARK - ogroman park gdje se svake nedjelje održava vintage sajam. Mnoštvo ljudi, ulični glazbenici,  štandovi sa super hranom i karaoke u malom amfiteatru čine ovo mjesto jako zanimljivim, iako po mom ukusu malo pregužvastim.

 


 

Od tuda se pješke može doći do BERLIN WALL MEMORIALA. Srećom, kroz ovaj dio imali smo svog vlastitog turističkog vodiča. Jedan od pionira hip hop plesa kojeg imam sreću poznavati, proveo nas je kroz kvart pričajući najzanimljivije priče, s obzirom da je rodom iz Berlina (što ga čini jedinom osobom koju znam ili sam upoznala u Berlinu, a da je rodom od tamo :D). Prošetali smo s njim par blokova oko memorijala gdje nam je ispričao kako su zapravo postojala dva zida - jedan unutarnji i jedan vanjski. Onaj sa istočne strane bio je zid koji pamtimo sa slika - s bodljikavom žicom i viši od onog prema zapadnoj strani koji je bio niži i bez žice. Između dva zida bio je međuprostor duljine desetak metara - ničija zemlja, odnosno pijesak, koji su radnici svakodnevno dolazili grabljati kako bi se mogao vidjeti i najmanji trag i otisak bilo koga tko bi prošao onuda. Postojala je, kako je rekao, i sirena koja bi reagirala na najmanji pokret, i počela odzvanjati usred noći, iako bi to često bio samo zec ili lisica. 

 


 

Došavši do mjesta gdje su sačuvana oba zida i može se kroz pukotine jednog zida vidjeti spomenuti međuprostor i drugi zid, dobili smo vjerniju sliku toga kako je to izgledalo i stvarno prelazak s jedne na drugu stranu izgleda nemoguće. No, naš osobni vodič je rekao da je nekoliko ljudi uspjelo preskočiti zid - neki cirkusanti s ljestvama, čovjek koji je ispucao strijelu sa žicom i po njoj se prebacio na drugu stranu, i još nekoliko primjera koji su jedan kreativniji od drugog. Fascinantno je koliko čovjek razvije svoju kreativnost kad mu je život ugrožen. Sam spomenik zidu nije baš uspio, prema mišljenju mog vodiča, a i mom, nakon što mi je objasnio. Naime, uz originalan ostatak zida sagrađena je kao neka reflektirajuća stijena, u nastavku zida, koja je valjda trebala biti ogledalo tako da gledajući u nju izgleda kao da je zid beskonačan. Ta ideja je baš moćna i bilo bi izvrsno da je takva i realizirana. No, materijal tog spomenika daje prilično mutnu refleksiju tako da tog dojma beskonačnosti uopće nema i zapravo je tek običan zid. Šteta.

 


 

Svakakvih je još tu lokacija bilo, i doživljaja, od Branderburških vrata,Victory column, vožnje po Kaiserdammu u kabrioletu (izvrstan način za turističko razgledavanje), plesne predstave u Radialsystem V, izlaska u Soho House, dobre i loše večere u Mitte-u, no, sve u svemu, da zaključim ovaj blog - Berlin me je oduševio kao grad, i bez sumnje ga stavljam na listu najdražih europskih gradova odmah uz London i Pariz. Do sljedećeg javljanja, Auf Wiedersehen!

 

Hoću još!

Želite ostati u kontaktu s našim novostima i akcijskim cijenama avio karata? Unesite svoju e-mail adresu kako bi vas jednom ili dvaput mjesečno u vašem poštanskom sandučiću dočekale informacije o zanimljivim i povoljnim putovanjima.

KOMENTARI
0 komentara

All we do is travel

S posjetom i korištenjem web stranice pristajete na kolačić. Pročitajte više o kolačićima.

STA putovanja
Andrije Hebranga 22, 10 000 Zagreb

0800 19 98

info@staputovanja.com

Svaki radni dan nas između 9 i 17 sati možete dobiti na telefonskim brojevima:

ZAGREB
T: 01 488 63 40
M: 099 488 63 40
F: 01 488 63 45
L: Ulica Andrije Hebranga 22, Zagreb

LJUBLJANA
T: +386 (0)1/ 439 16 90
T: +386 (0)1/ 439 16 91
M: +386 (0)41 612 711
L: Ajdovščina 1, Ljubljana