All we do is travel

20. srpanj 2016

STA putovanja

Bolivija: Zemlja u kojoj su Hrvati klasni neprijatelji siromašnim Indijancima


 

Boliviju sam posjetio „usput“, ako se  put od deset dana može tako nazvati. Naime, prethodno sam bio u Peruu gdje sam boravio tri tjedna, o čemu ću vam pisati u jednom od idućih blogova, možda i više njih.

 

Vratimo se na Boliviju gdje sam u desetak dana uspio posjetiti neke od glavnih turističkih destinacija u toj zemlji, kao i skrivati da sam iz Hrvatske. Kasnije ćete doznati i zašto…

 

U Boliviju sam ušao na graničnom prijelazu Desaguadero, malom mjestašcu koje se nalazi na obali jezera Titicaca. Titicaca je najviše jezero na svijetu na kojem je moguća komercijalna plovidba i nalazi se na 3821 metara nadmorske visine. Zapadni dio jezera pripada regiji Perua, dok je istočna strana u području La Paz, u Boliviji. Porijeklo imena Titicaca je nepoznato. Prevodi se kao “Kamena puma” jer oblikom podsjeća na pumu koja lovi zeca, kombinirajući riječi lokalnih jezika Quechua i Aymara, ili kao “Litica Vođe”.

 

Desaguadero je prava tržnica, a granice kao da nema. Na samoj granici nema provjere dokumenata, nitko nikome ne brani prelazak iz jedne u drugu državu, ali svi koji prelaze obavezni su javiti se u Imigracijski ured i riješiti papirologiju. Nakon 20 km vožnje busom shvaćamo gdje je prava kontrola: vojska naoružana do zuba zaustavlja sva vozila. Svi moraju izaći i, jedan po jedan, ići na provjeru dokumenata.

 

Foto: La Paz

 

Sljedeća destinacija je La Paz, najviši glavni grad na svijetu. Puno ime ovog grada je Nuestra Señora de La Paz (u prijevodu Naša kraljica mira). To je uvjetno rečeno glavni, jer La Paz je samo sjedište bolivijske vlade, dok je ekonomsko središte grad Sucre. Preko 50 posto stanovništva čine Indijanci. Leži u dolini rijeke Rio de la Paz, na visini od 3658 metara.

 

Uz staru gradsku jezgru s kulturno-povijesnim spomenicima iz 16. i 18. stoljeća izgrađene su moderne stambene, trgovačke i industrijske četvrti. La Paz je i staro kulturno središte: ovdje se nalazi Universidad Mayor de San Andres osnovan 1548. U ovom je gradu istaknuta proizvodnja papira, tekstila, pokućstva, plastičnih masa, lijekova, prerada kože i duhana.

 

Šetnja La Pazom je prilično naporna. Kombinacija nadmorske visine i nedostatka kisika te neravnih ulica me je prilično umarala. Na stotinjak metara ulice ona se podigne za jedva nekoliko metra, a količina umora kao da sam se popeo na Sljeme.

 

Biciklom po  Cesti smrti


Foto: Cesta smrti

La Paz je s mjestom Coroico povezan najopasnijom cestom na svijetu, tzv. Cestom smrti. Pravo je ime te ceste Yungas road. Sagradili su je davne 1930. godine zatvorenici iz obližnjeg zatvora. Visinska razlika početka i kraja ceste gotovo je 4000 metara, a sama cesta duga je preko 60 kilometara. Cesta nije asfaltirana što dovodi do čestog propadanja dijelova ceste, pogotovo u kišnim danima. Uz samu cestu nema nikakve ograde.

 

Kada se još uzme u obzir da je magla gotovo stalni stanovnik ovih krajeva, ova cesta postaje najopasnija cesta na svijetu. Statistika kaže da je u prošla vremena godišnje pogibalo 200-300 ljudi, a jednom tjedno s ceste bi sletio automobil. Prije desetak godina napravljena je nova, asfaltirana i daleko sigurnija cesta, pa ova nije više tako prometna.

 


 

Ali ipak sam se odlučio na avanturu: spustiti se biciklima niz tu cestu. Uzeo sam aranžman iz lokalne agencije Bolivia Gravity -i avantura je bila zagarantirana.

 

Put u džunglu i slijetanje na travnatu pistu


Foto: pista u džungli

Nakon nekoliko tjedana provedenih na visini od preko 3000 metara, odlučio sam otići u džunglu. Uputio sam se ranojutarnjim avionom u Rurrenabaque, malo mjesto na rijeci Beni. Slijećemo na travnatu pistu, odmah sam se osjećao kao jedan od likova iz stripa Mister No, mog najdražeg stripa iz djetinjstva kojeg i sad čitam. Mali avion, travnata pista, mali aerodrom, i džungla oko nas (OK, džungla je malo dalje, Rurre se nalazi u savani (pampi), ali osjećaj je isti). Samo su nedostajali neki zlikovci koje je trebalo riješiti. :)

 

Foto:Rurrenabaque

 

Iz Rurrea počinju sve ture za posjet Nacionalnom parku Madidi, jednom od posljednjih netaknutih divljina u cijeloj Južnoj Americi. Po bioraznolikosti on zauzima jedno od vodećih mjesta u cijelom svijetu. Spuštajući se s visokih snježnih vrhova Anda u amazonsku nizinu, park obuhvaća razne klime i tipove vegetacije: područje vječnog snijega i leda, suha visinska stepa, maglena šuma, tropska planinska šuma, amazonska kišna šuma, savana (pampa) te močvara.

 

Od mnoštva vrsta faune u Madidiju se može naći 44% od svih američkih sisavaca, 38% od svih tropskih vodozemaca te 11% od svih svjetskih ptica. Ovo je mjesto proglašeno parkom 1995. godine i turizam se razvio samo na rubnim dijelovima.


 

Foto: Chalan

 

Odlučio sam posjetiti Chalalan, malu eko-zajednicu koju su osnovali Indijanci iz sela San Jose de Uchupiamonas, u suradnji sa Yossijem Ghinsbergom, poznatim židovskim istraživačem Amazonije i piscem nekoliko knjiga o preživljavanju u džungli. Jedini je pristup toj zajednici plovidbom rijekama Beni i Tuichi, te zatim hodanjem nekoliko kilometara u džunglu.

 

Samu eko-zajednicu čini petnaestak koliba, napravljenih od drveta, i umjesto stakla na prozorima nalaze se mreže. Iznad svih su kreveta baldahini, jer mreža na prozorima zaustavlja samo veće životinje, dok baldahin zaustavlja insekte i komarce.

 

Foto: Chalan

 

Spavanje pored zmije i potraga za kajmanima

Sljedećih nekoliko dana imali smo nekoliko šetnji po šumi, i po danu i po noći. Naš vodič Rodrigo jedan je od Indijanaca Uchupiamonas, i odrastao je u džungli. Zahvaljujući svojem dugogodišnjem iskustvu brzo je nalazio gnijezda tarantula, raznih žaba, itd. Tako smo uspjeli vidjeti divlje svinje, razne vrste majmuna, ptica i papige.

 

Prije spavanja nam je pokazao kakvi sve stanovnici žive oko naših koliba. U krovu, među gredama, nalazila se zmija Boa Konstriktor. Po mreži se šetala ogromna tarantula. Baš nam je ugodno rekao laku noć! :) Vrlo nam je ironično zvučalo njegovo „Laku noć!“ kad smo odlazili na spavanje :) Jednu smo se večer provozali kanuima po jezeru pored eko-zajednice.

 

Išli smo u potragu za kajmanima. Rodrigo je svojim iskustvom, i malom baterijskom lampom, ubrzo našao nekoliko kajmana kojima smo se približili na manje od metra. Nevjerojatno je kako su te životinje bile mirne. Dugačke preko metra, svjetlucavih očiju, gledale su nas i nisu se pomakle ni milimetra.
 

 Zašto su Hrvati klasni neprijatelji Indijanaca

U vrijeme mog boravka u Boliviji, bilo je vrijeme izbora za bolivijskog  predsjednika. Glavni oponent njihovog predsjednika Eva Moralesa je Branko Marinkovic, bolivijski tajkun hrvatskog porijekla. Sredinom prošlog stoljeća njegov otac je s Brača doselio u Boliviju. Malobrojna hrvatska zajednica ondje se svakako ne osjeća ugodno dok sluša predsjednika svoje države koji ih naziva žoharima i psima, jer su nadprosječno bogati.

 

Naime, u današnjoj Boliviji, zbog Marinkovića i još nekoliko bogatijih obitelji upravo su Hrvati proglašeni klasnim neprijateljima siromašnim Indijancima. Marinkovićev razlog za otpor, kojem je cilj autonomija područja Santa Cruza, više je ekonomske nego političke naravi. Zbog političke situacije, a i skitanja indijanskim dijelom Bolivije, sasvim je bilo logično da nisam na glas spominjao da dolazim iz Hrvatske. ;)

 

Vrijeme u južnoj Americi brzo leti, i stoga je bilo vrijeme za povratak kući. Vrijeme u južnoj Americi brzo leti, i stoga je bilo vrijeme za povratak kući. Žao mi je što nije bilo vremena posjetiti Salar de Uyuni, jedan od rijetkih pejzaža na svijetu gdje bi čovjek pomislio da je u nekom sasvim drugom dijelu svemira. Salar de Uyuni je najveća pustinja soli na kugli zemaljskoj, smještena je na jugozapadu Bolivije. Kiše u ovom kraju ima vrlo malo, no, kada padne kiša i voda prekrije ploču od soli, jezero se pretvori u ogledalo i oblaci se prebace na tlo. Tada izgleda kao najveće ogledalo na svijetu.

 

Pri povratku kući čitao sam knjigu Zlatka Milkovića o braći Seljan. Jedna me rečenica ostavila bez daha, a izrekla su je poznata braća: “Imade u ljudskom životu navada kojih se čovjek teško riješi. Koje imadu isti upliv na živce kao na morfinistu morfij, na pušača duhan. Jedna od tih navada jest i nagon za putovanjem, za prouku (proučavanje op.u)  dalekih i nepoznatih krajeva.”

 

IZDVOJENI ICINI BLOGOVI:

U Tadžikistanu je tolika gužva na aerodromu da sam bio potpuno sam!  

Kirgistan izgleda kao da je vrijeme stalo prije 30-40 godina

Burma je predivna, još uvijek je jeftina, a turista nema. Požurite ako ne volite masivni turizam!
 

 

 

Hoću još!

Želite ostati u kontaktu s našim novostima i akcijskim cijenama avio karata? Unesite svoju e-mail adresu kako bi vas jednom ili dvaput mjesečno u vašem poštanskom sandučiću dočekale informacije o zanimljivim i povoljnim putovanjima.

KOMENTARI
0 komentara

All we do is travel

S posjetom i korištenjem web stranice pristajete na kolačić. Pročitajte više o kolačićima.

STA putovanja
Andrije Hebranga 22, 10 000 Zagreb

0800 19 98

info@staputovanja.com

Svaki radni dan nas između 9 i 17 sati možete dobiti na telefonskim brojevima:

ZAGREB
T: 01 488 63 40
M: 099 488 63 40
F: 01 488 63 45
L: Ulica Andrije Hebranga 22, Zagreb

LJUBLJANA
T: +386 (0)1/ 439 16 90
T: +386 (0)1/ 439 16 91
M: +386 (0)41 612 711
L: Ajdovščina 1, Ljubljana