All we do is travel

13. April 2016

STA putovanja

Što biste uradili da ne morate raditi, da pare nisu bitne?

Ako shvatite što biste voljeli raditi, radite upravo to. I zaboravite na novac“.

Ako mislite da je zarađivati novac najvažnija stvar, provest ćete život potpuno gubeći vrijeme. Radit ćete stvari koje ne volite raditi da biste nastavili živjeti, a to je raditi  ono što ne volite raditi. Što je glupo. Bolje je živjeti kraće i raditi ono što volite, nego dugačak život koji ćete provesti osjećajući se jadno.

 

A ako nešto zaista volite raditi, postat ćete u tome stručnjak. Jedini način da u nečemu postanete stručnjak jest da živite taj život i na kraju, bit ćete dovoljno dobri da na tome zarađujete za život.“

 

 

Pogledala je video Alana Wattsa i zaista prvi put dobro je čula riječi. Štoviše, razumjela ih je. Bili su proturječni onom što su joj roditelji govorili cijeli život, da se školuješ i imaš fini posao kako bi se osigurao kvalitetnu starost. Mirovina, sad je tek shvatila, je tako promašena svrha. Raditi gotovo 50 godina da biste se opustili i uživali u životu onih 10 ili 20 godina, kad ste već umorni, nema smisla. Posebno nema smisla u zemlji u kojoj živi, pomislila je, pa ovdje stanovništvo izumire i već sada prijete da će penzija biti jedva dovoljna za kruh i mlijeko svaki dan. Krajnje je vrijeme da prestane gubiti vrijeme. Krajnje je vrijeme da se prestane ujutro dizati s pitanjem treba li joj posao kojeg ima, da se sprema u žurbi i svejedno zakasni, da u torbi ima Normabel za hitne situacije i korektor kada ga zakasni popiti. Često je plakala u WC-u. Bila je depresivna zbog posla kojeg je radila da bi si plaćala kredit i putovala onih 15 dana godišnjeg s prijateljicama. Zar vrijedi živjeti život za 15 dana opuštanja?

 

Ovo je priča o jednoj osobi koja je odlučila promijeniti svoj život i napokon pokušati živjeti ga kako bi ga ona željela živjeti, ne „kako treba“ ili „kako i svi drugi žive.“

 

* * *

Izvadila je papirić, još jednom suzila oči da izoštri pogled i uvjeri se u pročitano, stisnula screenshot i print za svaki slučaj, izvadila papir iz pisača i otišla. Bilo je točno četrnaest sati i devetnaest minuta kad je pogledala u donji desni kut monitora, najčešći kut u koji je ikad gledala u životu. Kad je lift zvukom označio dolazak na kat, sigurno je već bilo četrnaest sati i dvadeset minuta. Trenutak kad je počinjao ostatak njezinog života.

 

Zrak je vani bio tako čudan. Udisati svjež zrak u četrnaest sati i dvadeset i jednu minutu bilo joj je moguće samo vikendima i na godišnjem odmoru, nijednom u ovih deset godina nisu izašli na pauzu vani. Nitko se nije usudio. Sustav je bio tako organiziran da nisi imao što tražiti van, kruh preko pogače. Čak su i vrtić imali u zgradi, da ne trebate trčati po dijete. Željeli su da što više budete unutra.

 

Sada se osjećala izgubljeno, stojeći tako pred ulazom koji je odjednom postao izlaz, držeći još uvijek u ruci onaj papir iz pisača, dok se s ramena njihala velika crna torba koja je pucala od punoće sadržaja. Svi su na poslu imali velike torbe. U njima bi donosili rezervnu odjeću i obuću, zdrave grickalice, šminku ili što god im treba da lakše prežive dan na poslu. Na stolcu je ostavila dva sakoa, u ormaru su bile i rezervne cipele samo za sastanke. Sigurno će se pitati zašto ih nije uzela. Neće joj više trebati. Zamišljala je kako kolege pričaju u ponedjeljak gdje je ona, je li bolesna, netko će joj poslati i poruku na već ugašeni mobitel koji je ostavila u ladici. Drugi mobitel nema i neće joj ni trebati.

 

Možda će sve te njezine stvari tamo stajati neko vrijeme prije nego zaključe da se više neće vratiti. Tri dana, nakon toga će dobiti otkaz. Neće vjerojatno nikom nedostajati. Tu nije imala prijatelje, samo kolege. Neki bi joj i mogli biti prijatelji da nema tog prokletog posla koji iz vas isisa svaku drugu potencijalnu zajedničku temu osim razgovora o tablicama, eventualno o djeci  zbog kojih su još više iscrpljeni. Kako ih ona nije imala, jednostavno je nekako lebdjela oko njih i započinjala teme koje nikog ne zanimaju. Putovanja, filmovi, koncerti, predavanja, izložbe, knjige. To su hobiji za studente, čula je jednom, ne za ozbiljnu ženu u njezinim godinama.  „Ozbiljni ljudi barataju podacima, ne snovima.“

Ljudi su bili stravično opterećeni podacima. Koliko imaš godina, koliko si godina u ovom gradu, koliko na poslu, koliko voziš do posla, koliko dugo si udana, koliko dugo si rastavljena,koliko imaš kilograma, s koliko ti djeca prolaze u školi, zašto nemaš djecu i kad ih namjeravaš imati.  Jednom je željela napraviti tablicu sa svim podacima svih kolega iz firme i poslati na mailing listu ili staviti na interni web firme. Da to odmah podijele novim kolegama, čisto za brže upoznavanje i lakše snalaženje. Da ne gube više vrijeme na ta glupa pitanja koje više nije mogla podnijeti, ni kad bi bili direktno njoj upućeni, ni kad bi ga preko ramena čula. Bila je neudana bez djece i s par kilograma viška, idealna meta.

 

Nasmiješila se , gotovo je napokon.

Prekasno je pozdravila  kolegu koji je taman ulazio u zgradu vraćajući se s nekog sastanka dok je stajala s papirom iz pisača na stepenicama pred ulazom. Sadašnjost zvana kolega činila se kao neka sjena, pozdravila ga je kad je već bio iza nje. Dobro da se nije zaustavio nešto je pitati, ne zna što bi mu rekla. Barem ju je prekinuo u razmišljanju. Sada je postala svjesna kamere koja će snimiti njezin posljednji izlazak. Zakoračila je stepenicama i nasmiješila se prema kameri.

 

Pogledala je u papir, ovaj put je karta bila jednosmjerna. Sve ostalo će smisliti po putu.

 

* * *

 

 

Svaki dan je novi početak, možda je baš danas početak ostatka tvog života.

 

Ako ste se prepoznali u priči, ako mislite da ste i vi nekako zapeli, pogledajte video:

PROČITAJTE:

 

ZA WANNABE TRAVEL BLOGERE: 10 načina kako putovati i zarađivati novac

Dala je otkaz i sad zarađuje šesteroznamenkaste cifre: "Svi mogu raditi ovo što ja radim"

 

PROČITAJTE I OVE ČLANKE ZA RAZMIŠLJANJE:

Zašto barem jednom u životu trebate putovati sami

Prokletstvo adaptacije: Zašto je bolje kupovati iskustva, a ne stvari?


Hoću još!

Želite ostati u kontaktu s našim novostima i akcijskim cijenama avio karata? Unesite svoju e-mail adresu kako bi vas jednom ili dvaput mjesečno u vašem poštanskom sandučiću dočekale informacije o zanimljivim i povoljnim putovanjima.

KOMENTARI
0 komentara

All we do is travel

S posjetom i korištenjem web stranice pristajete na kolačić. Pročitajte više o kolačićima.

STA putovanja
Andrije Hebranga 22, 10 000 Zagreb

0800 19 98

info@staputovanja.com

Svaki radni dan nas između 9 i 17 sati možete dobiti na telefonskim brojevima:

ZAGREB
T: 01 488 63 40
M: 099 488 63 40
F: 01 488 63 45
L: Ulica Andrije Hebranga 22, Zagreb

LJUBLJANA
T: +386 (0)1/ 439 16 90
T: +386 (0)1/ 439 16 91
M: +386 (0)41 612 711
L: Ajdovščina 1, Ljubljana