All we do is travel

15. ožujak 2016

Paula Knapić

Pariz je uvijek dobra ideja

Sjedim u sobi za stolom, gledam sliku Audrey Hepburn na zidu. Pariz je uvijek dobra ideja, kaže ona. Nasmiješim joj se. Draga Audrey, kako si samo imala pravo. Uzimam ploču Edith Piaf i stavljam ju na gramofon. Ploča se zavrti, lagano se čuje krčenje. Zvukovi ''La vie en rose'' ispune prostoriju. Tiho i romantično. Uspomene me preplave u trenu, tako žive, jasne, mirisne i ukusne. Naježim se. Pariz. Bilo je to davno, ali ne tako davno da zaboravim. Na kraju krajeva, kako bih uopće i mogla. Jer Pariz je grad koji te prožima, koji ti uzburka krv, a srce počne ubrzano lupati. Pariz je osjećaj. I Pariz je utočište za sve umjetničke duše. Ne brinite, ovo nije još jedan putopis o ljubavnom Parizu, o romantičnoj šetnji uz Seinu ili slatkom ljubljenju na vrhu Eiffelovog tornja. Na kraju krajeva, nikad nisam bila TAJ romantik. Mojoj ružičastoj strani je draže sjesti sa svojom polovicom u neki zadimljeni, mračni pub u Pragu i pijuckati pivu kojoj ćemo pjevati ode. Ali to je pak priča za neki drugi put. Ne, moj Pariz je malo drugačiji…

Ljeto, srpanj. Stižemo ranom zorom. Izlazimo sa aerodroma Charles de Gaulle koji je od centra udaljen više
od 20 km. To ne predstavlja problem jer vam se nudi prijevoz autobusom, taksijem ili vlakom. Međutim, sredina tjedna i rano jutro - od aerodroma do hotela nam je trebalo nešto malo manje od dva sata. Da mi se tako nešto dogodilo na našim cestama, već bih počela spominjati sve svece i nesvece, sve pse i majke, znoj bi kapao sa čela, a ruke bi ležale na trubi. Ali ovdje raspoloženje ne pada, što god da se oko tebe događa. Jer u Parizu si! U autubusu se iz radija začuje ''Les Champs Elysees'' pjesma. Sramežljivo njihanje glavom, blentavo blažen osmijeh na licu i tapkanje nogom. Jesam li počela pjevati? Jesam. Bilo je teško
oduprijeti se zovu pjesme. Jesu li me ljudi čudno pogledavali? Jesu. Jesam li utihnula? Nisam. Bilo kako bilo, pjesma je završila, a mi smo stigli ispred hotela. Nakon što smo se smjestili, divili pogledu iz sobe i hotelu općenito, krećemo dalje.

Prva destinacija nam je Montmartre, umjetnički brežuljak. Na putu do gore prolazimo pokraj centra Pompidou koji već na prvi pogled oduševljava. Sve ono što sačinjava zgradu, a trebalo bi biti u samim temeljima ili barem unutar zgrade, ovdje je - vani. Eksterijer i interijer mijenjaju uloge, pa su instalacije, cijevi, pokretne stepenice i liftovi vidljive svakom slučajnom prolazniku koji može uživati i u širokom spektru boja kojom je eksterijer zgrade obojan. Inače, u centru Pompidou se nalazi stalna postava Muzeja moderne umjetnosti, knjižnice i razni prostori u kojima se održavaju koncerti, predstave i izložbe, a ispred centra možete uživati u uličnoj umjetnosti. Mi smo imali sreću promatrati uličnog crtača kako kredama oslikava pločnik, praćen zvukovima jazza u pozadini. Prvo sramežljivo upoznavanje s Parizom ostavio me bez daha. Dobro, možda je dah izostao jer sam žestoko pokušavala uvjeriti svoje suputnike da je ono što ovaj crta Harry Potter. I istina, više je izgledao kao umirovljeni Potter umoran od svega, ali i dan danas sam uvjerena da sam bila u pravu. Ostavljamo Harry Pottera iza sebe i nastavljamo prema Montmartru koji je ujedno i najviši dio Pariza. Nikad nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled, ali Montmartre me uvjerio da ona ipak postoji. Jer dogodila se. Fatalna ljubav, jaka i duboka. Onakva o kojoj se pišu stihovi i pjevaju rime. Uske, male, kamene uličice prepune galerija, muzeja, kafića i restorana koji podsjećaju na neka prošla vremena. Šetajući Montmartrom, u glavi čujete soundtrack iz filma Amelie i svako malo se okrećete oko sebe jer očekujete da će pokraj vas proći Picasso, Mattise ili  Dali. A možda i onaj umirovljeni Harry Potter, nikad ne znate. Ovdje se sve čini mogućim. Sa soundtrackom u glavi i nadanjem u slučajan susret s nekim od onih najvećih, ulazimo u kafić na osvježenje. Pogađate, u pitanju je pivo. Tamno, hladno, orošeno, s pjenom tako gustom da vam se brk smije od uha do uha, a jezik ne prestaje mljackati. Neću vam lagati – pivopija sam koja ne propušta guštirati u ovom nektaru gdje god stigne. A učiniti to u Parizu, na Montmartru, jednostavno je prilika koju nisam smjela propustiti. Pijuckajući u ugodnom društvu, pomalo omamljena, osvrćem se oko sebe i shvaćam da moram uposliti svoje prstiće. Zid kafića je obljepljen raznim porukama, pričama, tekstovima i crtežima kojima je ovdje svatko ostavio svoj neizbrisiv trag. Svoju rock'n'roll poruku završavam jedinom francuskom riječi koje se u tom trenutku mogu sjetiti: crepes. Kakva poeta! Zašto, ne znam vam objasniti. Samo znam da sam od tog trenutka razmišljala jedino o palačinkama.

Pokušavajući ignorirati svoj unutarnji glas koji mi je odjednom u glavi vrištao ''CREPES PAULA, CREPES!!!'', izlazimo iz kafića i krećemo prema crkvi Sacre Coeur, čija je unutrašnjost impozantna, ali je ništa naspram onoga što se događa ispred. Lagani zvukovi gitare tjeraju me van crkve i nađem se okružena gomilom koja opušteno sjedi na stepenicama s kojih se pruža pogled na čitav Pariz. Pronalazim svoje mjesto i sjednem.
Odjednom svi zvukovi utihnu kako bi ustupili mjesto poznatim taktovima. On stoji ispred mikrofona, s gitarom u ruci. Pjeva Laylu. Lagano, a moćno. A onda, sasvim spontano, svi mu se pridružuju tihim pjevanjem. Kakav trenutak, kakva čarolija! Ako sam se ikada pitala može li glazba ujediniti svijet, ovo mi je
bio odgovor. Praćeni pariškim Claptonom, uskoro krećemo natrag prema hotelu. Sanjam Laylu kako jede palačinke.

Prva postaja sljedećeg dana je neizostavni muzej Louvre. Ali ne prije nego utažim svoju glad palačinkama!
Crepes, napokon! Inače, na svakom kantunu Pariza možete pronaći palačinkarnicu (postoji li uopće ta riječ?) od čijih ti ponuda srce stane. Mi smo se odlučili za poznatu Creperiu Suzette jer doći u Pariz, a ne probati Suzette palačinke je ravno grijehu. Samo ću vam reći: naranča, maslac, konjak, flambiranje. Kužite?
Raj. Nakon što smo napunili želuce i usrećili moje okusne pupoljke, krećemo prema Louvru ispred čijeg ćemo piramidalnog ulaza okinuti nekoliko obaveznih fotografija praveći se da prstom diramo vrh piramide. Kakav klišej, zar ne? Ulazimo unutra u potrazi za Mona Lisom koja visi na zidu promatrajući kaos ispred sebe. Rekle smo si bok i svaka je otišla na svoju stranu. Gdje je ona otišla, ne znam. Ja sam krenula u istraživanje Louvra koji je trajao puna tri sata! Inače, kada biste ispred svakog eksponata u muzeju stajali par sekundi, trebalo bi vam punih mjesec dana da obiđete cijeli muzej. Tako da sam još dobro i prošla. Na
kraju sam umorna sjela na jednu od onih klupa koje su predviđene za proučavanje slika i tamo odmorila noge i ubila oko. A onda sam se odjednom probudila i našla u Shakespeare and Company, najpoznatijoj maloj knjižari na svijetu. U ovaj nekadašnji dnevni boravak Hemingwaya, Joyca i Gertrude Stein ušla sam sa iznimnim strahopoštovanjem i na trenutak samo stajala, ne mareći za ljude oko mene koji ulaze i izlaze. I sada dok pišem o knjižari, teško mi je pronaći prave riječi kojima bih opisala ovo mjesto. Samo hodati među svim tim knjigama, prolaziti lagano prstima po njihovim koricama, mirisati ih i osjećati prisustvo
velikih umova je nešto nadnaravno. Došlo mi je da ostanem i nikada ne odem. Nakon nekog vremena (prekratkog, ako se mene pita), ipak izlazim iz knjižare s naramkom kupljenih knjiga i krećem prema Latinskoj četvrti koja je sinonim za umjetnike, intelektualce i općenito boemski način života. Ovdje ćemo sjesti u kafić, naručiti ''petit cafe'' i u tišini promatrati pariški svijet oko nas. Odmor za tijelo i dušu. Ali ne zadugo. Jer krećemo u šetnju duž Seine gdje se razdvajamo, a ja se gubim u moru antikvitetnih štandova. Svoje Shakespeare and Co. knjige upotpunjujem s nekoliko starih gramofonskih ploča, uz usputnu raspravu s lokalnim Francuzima (na mom lošem francuskom, a njihovim još lošijem engleskom) o glazbi, književnosti i o općenito uvijek aktualnoj temi ''gdje ide ovaj svijet''. Tako nakrcana krećem prema Eiffelovom tornju. Kada pričamo o Eiffelovom, moja preporuka vam je da si kupite ulaznicu za sam vrh. Na taj način ćete izbjeći gužvu na drugoj etaži tornja do koje možete doći liftom ili pješke. S obzirom da od nje do vrha možete doći jedino stepenicama, dobro razmislite kako ćete do druge etaže. Jer ako nemate kondicije, idite liftom. Nemojte doći na vrh misleći kako biste sada radije umrli nego uživali u pogledu. Nemojte da vam broj stepenica odzvanja u ušima. 669, 669... Nemojte da vam koljena zaklecaju na samu pomisao Eiffelovog tornja. Nemojte biti kao ja. Kako smo došli do hotela, ne sjećam se. Nisam zaspala, onesvijestila sam se.

S obzirom na prijašnji dan, sljedeći, ujedno i zadnji dan, odlučili smo provesti laganini. Kupujemo kartu za vlak i krećemo prema Versaillesu, dvorcu udaljenom od centra Pariza 40-ak minuta. O nekadašnjoj rezidenciji kralja Sunca neću previše, sve je više-manje poznato. Samo ću vam reći da prilikom razgledavanja njegovih impozantnih vrtova imate mogućnost najma autića kojim se vozite uzduž i poprijeko ovim prekrasnim krajolikom. Bila je to luda vožnja kojom sam život svojih suputnika skratila za
jedno 20-ak godina. Kažem vam, luda vožnja. Predvečer se vraćamo u centar i odlučujemo se za zadnju parišku postaju, groblje Pere Lachaise. Pomalo simbolično, sada kada razmislim. Tihom, opuštenom i pomalo nostalgičnom šetnjom dolazimo do Jim Morrisonovog groba. Čudan osjećaj tuge, razočarenja, shvaćanja prolaznosti života, praznine identične onoj na grobu. Ne znam što sam očekivala. Vatromet? Ne. Ali možda da barem netko light his fire? Samo malo…

Vraćamo se u hotel. Zadnja noć. Stojim na balkonu sobe, promatram grad i njegove ulice. Uzdahnem, nasmiješim se i dam im obećanje da ću se opet vratiti. Sljedeći put je na redu istraživanje francuske hrane do u tančine. Julia Child u meni se sretno zahihotala. Da, Pariz je zaista uvijek dobra ideja. E, Audrey, Audrey...



Paula Knapić

Paula, 20 i nešto godina. Grad rođenja, življenja i voljenja Rijeka. Rockerska duša zaljubljena u glazbu koja voli pisati, čitati i putovati. Pivopija koja je prestara za svoje godine, ponekad čudna i tvrdoglava, sarkastična, s čudnim smislom za humor. Vodim blog pod imenom Kulturnjača gdje pišem o onome što nas okružuje, ponekad o aktualnim temama, ali najviše o onome što naš život čini ljepšim i ugodnijim. Da osvojim jackpot, najvjerojatnije bih ga potrošila na put oko svijeta, a doma bih se vratila sa taman onoliko koliko mi treba za povratnu kartu. I da, želim mir u svijetu. Zaista želim!

Hoću još!

Želite ostati u kontaktu s našim novostima i akcijskim cijenama avio karata? Unesite svoju e-mail adresu kako bi vas jednom ili dvaput mjesečno u vašem poštanskom sandučiću dočekale informacije o zanimljivim i povoljnim putovanjima.

KOMENTARI
0 komentara

All we do is travel

S posjetom i korištenjem web stranice pristajete na kolačić. Pročitajte više o kolačićima.

STA putovanja
Andrije Hebranga 22, 10 000 Zagreb

0800 19 98

info@staputovanja.com

Svaki radni dan nas između 9 i 17 sati možete dobiti na telefonskim brojevima:

ZAGREB
T: 01 488 63 40
M: 099 488 63 40
F: 01 488 63 45
L: Ulica Andrije Hebranga 22, Zagreb

LJUBLJANA
T: +386 (0)1/ 439 16 90
T: +386 (0)1/ 439 16 91
M: +386 (0)41 612 711
L: Ajdovščina 1, Ljubljana