All we do is travel

15. ožujak 2016

Lara Kapović

O generaciji Y

Često čujemo starije generacije kako je u njihovo doba sve bilo „bolje“. Život je bio jednostavniji, djeca su se igrala na zraku, zvijezde su bili Gunsi a ne Bieberi, lakše se dobivao i zadržavao posao, ljudi nisu imali puno ali nisu ni preživljavali…sve je bilo sjajno a ako ne sjajno onda makar bolje nego danas.
Koliko god te izjave više-manje svaku 'prozivanu' generaciju živciraju, zapitam se ponekad jesu li u pravu?
Nakon opsežnih analiza, istraživanja i anketa (khm) dolazim do zaključka da nisu. Izuzev djela s Bieberom, jbg to je malo hard to argue with.
Ne vjerujem da je bilo bolje, bilo je drugačije.
 U biti i ja sam već dio najnovije generacije, „iskusnih i zrelih ljudi“ (el ou el) u njihovim kasnim 20-tima koji su počeli s nostalgijom o „našem vremenu“ . Izgleda da svaka generacija nosi svoje 'bolje'… ili su stvari i vrijeme možda 'bolji' samo zato jer su tvoji?
Kako god bilo, baš sam neki dan razmišljala o tome što je to što nas čini drugačijim od svih do sada, što je to što nas čini posebnim? Što je to na što ćemo za 20-tak godina biti ponosni?
Mi. Milenijalci. Generacija Y. Ili kako nas često vole zvati- izgubljena generacija.
Putovanja. Točnije, generacija koja je promijenila način na koji se putuje.
Couchsurfing, work away, airbnb, volunteer abroad, home exchange, work and travel, jeftini letovi, digital nomading…you name it. Putovanje nikada nije bilo lakše i dostupnije širem broju ljudi. Vrijeme organiziranih, all inclusive putovanja polako odumire (ovo ne vrijedi ako si Kinez, onda ti je „US: visit 50 states in one week“ i dalje najbolja opcija). Generacija smo novih 'putnika', dio zajednice kojoj putovanja postaju više od jednogodišnjeg odlaska na skijanje ili ljetovanje, generacija koja putuje radi iskustva a ne odmora, putovanja organiziramo s prijateljima ili sve češće, sami, odlazimo na volontiranja, work & holiday programe, couchsurfamo i polako pojam turist zamjenjujemo pojmom putnik.
Moje prvo takvo, samostalno putovanje bilo je 2011. godine. Moj prvi work and travel holiday. Put koji je vjerojatno zauvijek promijenio moj pogled na putovanja, put koji je, mislim da ne pretjerujem kad kažem, promijenio i mene. Bilo je to neko čudno razdoblje, prekid dugogodišnje veze, mid-twenties kriza identiteta, ne znam što hoću ni gdje idem, tipični problemi nas izgubljenih Y-ovaca. Sve do jedne sasvim obične kave. Našla sam se s fendicom koja se upravo vratila iz Amerike s istog programa, prepuna događaja, uspomena, iskustva. Upijala sam svaku njenu riječ kao spužva, imala osjećaj da i sama proživljavam sve te njene priče. Nakon kave znala sam da je to jedino što želim. Izgubiti se na 5 mjeseci. Otići. Putovati. Upoznati nove ljude. Promijeniti perspektivu.
Par mjeseci nakon te kave bila sam prijavljena na program. Sljedeći koraci bili su pribavljanje dokumenata, nalaženje posla, viza… Iako nikad nisam putovala sama zaključila sam da je ovo nešto što moram napraviti sama. Za sebe. Odustala sam od priključivanja nekim ekipama koje su se sastavile u Hrvatskoj kako bi zajedno putovale, živjele i radile u Americi. Ideja od 10 Hrvata koji grupno idu u Ameriku i žive skupa nije bilo ono što sam u tom trenutku htjela i trebala. Sama pomisao da idem na drugi kontinent posve sama, na posao o kojem ne znam ništa, na mjesto gdje ne znam nikoga ispunjavala me nekim neobjašnjivim adrenalinom i uzbuđenošću. Nisam imala pojma gdje idem, kako će mi biti, da li ću se snaći, koga ću sve upoznati. Nisam znala ništa osim toga da jedva čekam otići.
Poslala sam stotine molbi za posao, dobila nekoliko ponuda koje sam odbila budući da su neke od njih bile- plaćeno putovanje po Americi i spavanje u hotelima s pet zvjezdica za samo 2-3 sata rada dnevno što je više zvučalo kao američka verzija Kozjaka nego kao ikakva ponuda za posao. Bilo je i ponude za Las Vegas ali sam nekako imala osjećaj da 5 mjeseci Las Vegasa ne bih preživjela (što se potvrdilo točnim nakon što sam ga posjetila na samo 5 dana) i onda pred sam kraj, kad sam već lagano počela očajavati da neću ništa naći dobijem ponudu iz jednog restorana iz Narragansetta, država Rhode Island. Uopće mi nije jasno tko je to ni kada sam se prijavila i gdje je pobogu Rhode Island??? Zahvaljujući prednostima generacije Y, u samo par minuta saznajem sve što mislim da trebam znati o Rhode Islandu, točnije State of Rhode Island and Providence Plantations. Najmanja američka država najdužega imena. Državica na istočnoj obali negdje između Bostona i New Yorka. Država koja se zove island a nije otok. Država u kojoj se snimao Great Gatsby i masu drugih filmova jer je Rhode Island u Americi nešto kao Hrvatska u Europi. Mala, turistička zemljica zapanjujuće prirode u koju svi žele na odmor ali se nikome tamo previše ne živi. Brown sveučilište. Chowderi. Beskonačne pješčane plaže. Ogromne vile tj ljetnikovci onih koji imaju koji milijončić viška. Svjetionici. Ljubav.
Ne mogu reći da je bila to ljubav na prvi pogled ali da budem iskrena, nikad previše nisam ni vjerovala u ljubavi na prvi pogled. Bila je to ona vrsta ljubavi koja te uhvati nespremnog, kada se najmanje nadaš, svojim skrivenim šarmom kojim te obori s nogu baš onda kad ti užasno ide na živce jer eto busevi tamo ne voze po rasporedu nego kad se vozaču da napraviti krug, jednom u par sati. Kakvi busevi uostalom, pa svi imaju auto. Ali u tom trenutku, dok čekaš bus zvan čežnja, iza obližnjeg drveta primijetiš srnicu koja te promatra i kao da želi odlučiti vjeruje li ti dovoljno da ti se približi. Kad zaključi da je sigurna, dođe ti skroz, skroz blizu, tako blizu da je možeš i podragati ali se bojiš da je ne prestrašiš te samo buljiš u nju, zaljubljen u cijelu situaciju, zaljubljen u to mjesto i u život. Rhode Island kao da nema puno veze s ostatkom Amerike. Ljudi su jednostavni, veseli i iskreno ljubazni a ne ljubazni na onaj customer service fejk način na koji si navikao u nekim drugim, većim gradovima. Ako im se ne sviđaš, to isto im neće biti problem dati do znanja. A to je ponekad tako osvježavajuće za nekoga tko dolazi iz sarkastične Europe, s dalekog, ciničnog Balkana koji ne razumije te velike, bijele osmijehe i 'how are you and have a great day“ konverzacije.
Rhode Island je moj prvi home away from home. Nemam običaj nanovo posjećivati zemlje koje sam vidjela i proputovala ali Rhodie je jedna od dvije države kojima sam se opet vratila. Divan je taj osjećaj da si doma negdje toliko daleko od doma.
Budući da ovaj putopis/memoar postaje malo dugačak, a poznato je da da Y generacija više voli vizualne od tekstualnih oblika, u nastavku dijelim s vama jednu video salatu napravljenu od (pre)amaterskih videa s različitih putovanja koju, ako želite jedan pravi „happy ending“ vrijedi pogledati do kraja. :)

Lara Kapović

Članica "izgubljene generacije" od 1987. Ljubiteljica dugih putovanja, hrane i dobrog društva. Uskoro planiram put na Tajland pa mislim da bi baš bilo dobro osvojiti kartu i s vama podijeliti pustolovine!

Hoću još!

Želite ostati u kontaktu s našim novostima i akcijskim cijenama avio karata? Unesite svoju e-mail adresu kako bi vas jednom ili dvaput mjesečno u vašem poštanskom sandučiću dočekale informacije o zanimljivim i povoljnim putovanjima.

KOMENTARI
0 komentara

All we do is travel

S posjetom i korištenjem web stranice pristajete na kolačić. Pročitajte više o kolačićima.

STA putovanja
Andrije Hebranga 22, 10 000 Zagreb

0800 19 98

info@staputovanja.com

Svaki radni dan nas između 9 i 17 sati možete dobiti na telefonskim brojevima:

ZAGREB
T: 01 488 63 40
M: 099 488 63 40
F: 01 488 63 45
L: Ulica Andrije Hebranga 22, Zagreb

LJUBLJANA
T: +386 (0)1/ 439 16 90
T: +386 (0)1/ 439 16 91
M: +386 (0)41 612 711
L: Ajdovščina 1, Ljubljana