All we do is travel

15. ožujak 2016

Nikolina Bebek

Putopis o Berlinu - rasprava, šokiranost i apsolutna i potpuna sreća

Treći mjesec 2015. godine, taman tjedan iza kolokvija sjedim
u svom carstvu (čitaj: kauču), pijem kavu i gledam ''Revenge'' kad, zvoni
mobitel, Nina zove i kaže: ''Faks organizira put u Berlin na Sajam turizma, je
li idemo?'' Trebalo mi je par sekundi, ipak je Berlin trebao biti destinacija
koju smo trebale posjetit Doris i ja, ideja koja je trajala još od srednje, ali
nisam mogla odoliti i bez obzira na ne-tako-veliki studentski budžet, odlučila
sam reći – DA – jer novim avanturama uvijek treba reći DA ito s uskličnikom!

Pripremila sam putovnicu, ostavila dečka da u miru igra
igrice na kompjuteru dok me nema, spakirala svoj mali plavi kufer i slikala
oboje za Instagram, jer to je ono što je moderno u zadnje vrijeme. I krenuli
smo, samo tjedan nakon što sam se odlučila za to putovanje. Sajam turizma u
Berlinu, tri dana, spavamo u hostelu udaljenom od centra samo 6 kilometara.
Stigli smo u petak u popodnevnim satima i krenuli u obilazak. Naoružana Canonom
i bijelim starkama trčkarala sam za vodičem i ostatkom ekipe zastajkujući na
svakom koraku, širom otvorenih očiju, kao malo iznenađeno dijete kad uđe u
trgovinu slatkišima. Jer je to ono što me uzbuđuje; nove stvari, nepoznata
mjesta i ''drugačiji'' ljudi. Bila sam dežurni fotograf u šetnji jer se svi
žele sliku iz Berlina, a ja volim fotografiju pa me ne smeta. Htjela bih vječno
šetati po ulicama novog, nikad prije viđenog grada, no pada mrak i moramo se vratit
u hostel. Pri povratku u hostel sam se našla u dilemi: da li da sutradan
provedem u zatvorenom prostoru pregledavajući prospekte raznih zemalja svijeta
na tom veličanstvenom Sajmu turizma ili da budem pravi turist i da stvarno
vidim Berlin?! Pa makar i ako moram sama lunjati gradom. I dogodila se svađa s
Ninom; došle smo u Berlin na Sajam turizma, a ja govorim da želim ići šetati
Berlinom. Nina kaže da sva njena putovanja imaju planiranu svrhu i obvezu.
Imala sam osjećaj da sam veoma razočarala prijateljicu, ali nisam mogla
drugačije, htjela sam vidjeti stvarni Berlin, a ne Berlin iz papirnatog
prospekta.

Sljedeće jutro sam se ustala, spremila i pojela doručak i
javila se najbližima da se neću javljati cijeli dan jer šećem Berlinom. Ne mogu
objasniti osjećaj koji sam imala, onaj osjećaj odraslosti, ali i dječje
znatiželje i ponosa što krećem u novu avanturu, sama samcata. Dan prije sam u
šetnji s vodičem bacala putem mentalne mrvice ko Ivica i Marica tako da znam
sama doći do centra.  S fotoaparatom i
kartom grada koju su mi dale ljubazne djevojke na recepciji sam krenula u
pustolovinu. Kad sam izašla iz ulice u kojoj se nalazio hostel i krenula
glavnom ulicom, prišao mi je muškarac s ružom i pružio je prema meni. U
srednjoj nisam bila zahvalna, al u tom trenutku mi je bilo drago što sam četiri
godine učila njemački jezik jer je svakako urodilo plodom. Muškarac mi je
pružio ružu jer sam ''predivna mlada žena'' i čestitao Dan žena, koji meni nije
bio na kraju pameti. Znači, prošetala sam ružu Berlinom, a ta predivna gesta je
samo bila prvi korak predivnog dana koji me čekao. Pomoću mentalnih mrvica sam
uspjela naći autobusnu stanicu koja vodi u centar grada, a svakako su pomogle
ljubazne upute bilo kojeg prolaznika na kojeg sam naišla. Ako ikada odete u
Berlin vidjeti ćete koliko su ljudi ljubazni, žele pomoći – u trgovinama, na
autobusnim stanicama, svugdje. Nastavila sam autobusom do centra i mogu Vam reći
da nikada nisam disala ''punijim plućima''. Neizmjerna sreća. Izašla sam iz
autobusa i duboko udahnula prohladni sunčani dan u Berlinu. Krenula sam prema
poznatim lokacijama - Bradenburška vrata gdje su neke drage tete dijelile
papirnato žuto cvijeće koje se vrti na vjetru – još jedan modni dodatak. Nisam
shvatila o čemu je riječ dok nisam vidjela povorku – ''Povorka za snažne
japanske žene'', stotine žena jedna iza druge, različitih nacionalnosti i boja
kože, sudjeluju u toj nekakvoj tradiciji. Kratko sam hodala među njima dok su
oko mene žamorili razni jezici svijeta. Nastavila sam dalje šetati i putem sam
ulazila u razne suvenirnice i birala poklončiće za prijatelje. Ispred svake
suvenirnice su stajali dvometarski medvjedi obučeni u ''I love Berlin'' majice.
Turisti su se slikavali s istima pa sam pohrlila i ja. ''Srela'' sam tri
medvjeda i do svakog sam došla i zagrlila ga, jer što drugo radiš nego kad
vidiš dvometarskog plišanog medvjeda i zamisli – nitko me nije čudno pogledao,
nitko, što me iznenadilo, jer nazad doma bi me sigurno barem netko pogledao
mrko. Ali i da jesu, nije me bilo briga, bila sam sretna i grlila sam ogromne plišane
medvjede jer sam hodala Berlinom i nije me bilo briga hoće li itko misliti da
sam čudna. Od tolikog hodanja su me zabolile noge i krenula sam prema
Starbucksu, jer je Starbucks za mene nešto woooow, jer mlada djevojka iz
Hrvatske koja nema pristup istom, a koja ima Instagram – znat će one koje
razmišljaju kao ja – sve za dobru fotografiju/uspomenu. Dok sam čekala zeleno
na zebri vidjela sam nešto od čega sam se ukopala u mjestu. Suprotno od mene su
stajala dva dečka, predivna, zgodna, modno osvještena dečka. Držali su se za
ruke, a jedan se naslanjao obrazom na rame drugog. Ukopala sam se na licu mjesta
i počela sam se mahnito osvrtati oko sebe jer mi je prošlo kroz glavu puno
ružnih stvari – ali ne od strane mog mozga – čekala sam kad će se netko stati
derati na njih, gledati ih ružno ili početi bacati kamenje na njih. Ali sam
zaboravila da nisam u Hrvatskoj, u Berlinu sam, gdje se prihvaća različitost u
svakom obliku. I osjećala sam se predivno, jer se dvoje ljudi koji se vole drže
za ruke, bez straha od ikoga. Koliko različitosti od onoga što poznajem u
svojoj državi. Jedan od dečkiju je vidio moj vedri šokirani izraz lica i
nasmiješio mi se najširim osmjehom koji sam vidjela u životu, a ja sam mu
uzvratila istim i ta kratka misaona situacija mi je uljepšala već savršeni dan.
Uzela sam si kavu i sjela ispred Starbucksa i primjetila da sam jedina koja
sjedi ispred kafića, ljudi su ulazili i izlazili s kavom u rukama i žurili
dalje svojim putem ne gledajući oko sebe, nego gledajući svog posla. To je ono
što sam primjetila u Berlinu; nema ljudi u kafićima, svi su užurbani i svi paze
svog posla i ne gledaju oko sebe. Takav sam ja tip osobe, onaj tip koji je u
stanju sjediti satima u kafiću u nekom novom gradu i gledati u prolaznike,
gledati ponašanje ljudi, užurbanost, hihotati se u sebi i uživati u vlastitim
pozitivnim mislima i promatrati ljude – jer su oni ti koji čine grad. I vidjela
sam mladića koji je nonšalantno prošao ispred mene u rozom kućnom ogrtaču,
hlačama od pidžame i čupavim papučama, takav, ulicom koja vrvi ljudima u samom
centru grada, sa slušalicama u ušima. I pazi sad ovo – nitko ga nije ni
pogledao, nitko se nije ni osvrnuo, a ja sam zabezeknuto gledala za njim dok je
zamicao za ugao. Vidjela sam puno mladih modno osvještenih cura koje su žurile
tapkajući u štiklama po betonu i vidjela sam šezdesetogodišnjaka u kožnoj jakni
punoj zakovica i vojničkim hlačama koji je prošetao ispred mene vrišteći riječi
neke metal pjesme. I nitko se nije ni za njim osvrnuo. Svi su užurbano hodali
ne gledajući jedni u druge, a ni u mene. Ostatak dana sam neumorno šetala kroz
ulice Berlina, gledajući razne zgrade, trgove, znamenitosti i sve što mi je
došlo u vidno polje. I nisam htjela da dan završi, htjela sam da taj dan traje
bar tri dana.

Vratila sam se u hostel puna oduševljenja s idejom u glavi
da sljedeći put kad dođem s Doris da ću znati sve o Berlinu i da ću se znati
snaći sama u tako velikom gradu i bila sam sigurna da ću se vratiti jednog
dana. Oduševljena gradom, oduševljena ljudima i oduševljena različitošću i
činjenicom da sam vidjela sve drugačije od onog što dosad poznajem. I nisam
požalila niti sekunde, što sam donijela odluku koju jesam, da šetam nepoznatim
gradom sama, dok su svi drugi izabrali obavezu. Štoviše, bila sam ponosna na
sebe i svoju odluku i bila sam sigurna da će taj dan biti dan kojega ću se
sjećati do kraja svog života. Sljedeći dan kada smo sjeli u autobus i krenuli
nazad za Hrvatsku, oči su mi se napunile suzama što odlazim iz tog predivnog
grada, ali mješavina suza sreće i tuge. I mislim da je to onaj bitni pokazatelj
kad znaš da te neki grad dotaknuo u dušu, kad pri odlasku osjećaš i tugu i
sreću. Znaš da ti je taj grad zauzeo posebno mjesto u srcu i ostavio osjećaj
kojeg ćeš se rado sjećati u budućnosti koja je pred tobom. Sigurna sam da ćemo
se Berlin i ja opet sresti, samo je pitanje vremena. 

Nikolina Bebek

Vesela i komunikativna dvadesettrogodišnjakinja zaljubljena u nikad posjećene gradove i nepoznate ljude, uvijek spremna na nove avanture i predivna iskustva koja će pospremiti u mentalni spomenar uspomena

Hoću još!

Želite ostati u kontaktu s našim novostima i akcijskim cijenama avio karata? Unesite svoju e-mail adresu kako bi vas jednom ili dvaput mjesečno u vašem poštanskom sandučiću dočekale informacije o zanimljivim i povoljnim putovanjima.

KOMENTARI
0 komentara

All we do is travel

S posjetom i korištenjem web stranice pristajete na kolačić. Pročitajte više o kolačićima.

STA putovanja
Andrije Hebranga 22, 10 000 Zagreb

0800 19 98

info@staputovanja.com

Svaki radni dan nas između 9 i 17 sati možete dobiti na telefonskim brojevima:

ZAGREB
T: 01 488 63 40
M: 099 488 63 40
F: 01 488 63 45
L: Ulica Andrije Hebranga 22, Zagreb

LJUBLJANA
T: +386 (0)1/ 439 16 90
T: +386 (0)1/ 439 16 91
M: +386 (0)41 612 711
L: Ajdovščina 1, Ljubljana