All we do is travel

15. ožujak 2016

Andrea Skorin

Sreća nije odredište nego putovanje (u Amsterdam)

Moje putovanje u Amsterdam krenulo je onog trenutka kad smo moj dečko Željko,prijateljica Nataša i ja odlučili da ćemo Novu 2013. provesti tamo. Iako je broj 13 kao nesretan(ja ne vjerujem u to), kad se sve zbroji i oduzme,nama je bio itekako sretan. Bili su to najbolji dani u mom životu ,bez pretjerivanja.Pa krenimo redom..Ponuda je bila super povoljna,oko 1800 kn za 8 dana, 3 noćenja u hostelu  Hans Brinker (koji se nalazi u samom centru) s doručkom -na koji se nikad nismo ustali.. :) plus posjet Munchenu i Pragu. I još se moglo platiti na rate.Putovanje jest doduše bilo autobusom,no ima i to svojih čari,o kojima ću nešto kasnije.Tad sam imala 27 godina i s vremenom mi je postalo jasno,ako ne i kristalno jasno zbog čega je Amsterdam jedna od destinacija na koju se ide na maturalac.Prvenstveno zbog toga što treba izdržati tempo s malo ili nimalo spavanja i treba itekako punoooo energije.

Nakon slinog uzbuđenja ,iščekivanja ,"nabrijavanja" i mog "omiljenog" dijela-pakiranja (inače uvijek se pakiram u zadnji čas,doslovno sat prije polaska i ne mogu se odlučiti što bih nosila pa eto uzmem sve,koliko god stane u torbu/e i kao pravoj ženskoj treba mi ama baš sve,išla negdje na 3 dana ili 30 ) došao je i dan polaska.

Kretali smo oko 10 navečer,što mi je odgovaralo jer nisam jutarnji tip.Stigavši na kolodvor shvatila sam da nisam promijenila kune u eure i stres je mogao početi.Od dvije mjenjačnice,jedna nije radila,a u drugoj mi je gospon htio podvaliti poderanu novčanicu od 100 eura ,što mu nije pošlo za rukom.U zadnjoj sekundi sam stigla u bus,sva uznemirena i pitala vozača hoćemo li stati negdje gdje ću moći promijeniti novce,a on me nije nimalo utješio i odgovorio je da ne zna ,da će vidjeti,da možda.Nataša mi je velikodušno ponudila da će mi posuditi eure ako nigdje ne uspijem.Ipak ,stali smo i to se riješilo.Bila je to jedna muka manje.

Eh,da se sad vratim na bus.Pri samom ulasku mislili smo da možemo sjesti bilo gdje i zauzeli smo mjesta ,negdje u sredini busa,no ubrzo su nas premijestili u zadnji red.To se kasnije ispostavilo kobnim.Ispočetka smo se veselili,imali smo mjesta i prostora,nas troje ,a sjedećih mjesta bar 5. No..iza je bio i zvučnik koji je bio maksimalno pojačan i iz kojeg je krčala muzika,bio je tamo i tv s kojeg su se puštali filmovi (Titanic u oba smjera).Grijanje je bilo preslabo (još k tome svemu na zadnjem staklu se stvarala kondenzacija i voda je kapala po nama.Mi smo sjedili u busu u jakni,kapi ,šalu i rukavicama.Ipak je to bilo usred zime,i to prave (a ne kao ove sad ,proljeće-jesen zime).Bila je to itekako duga vožnja  preko Austrije,Njemačke i Nizozemske i nama je autobus bio ujedno i krevet i dnevni boravak i dom i sve.

Ekipa u busu se lagano zagrijavala,cugali su,alkohol ih je grijao i njima je bilo vruće pa su stalno vikali da se smanji grijanje.Svako malo su tražili vozača da im stane jer su morali na wc,tražili su da se muzika još pojača i da se puštaju filmovi,također na najjače.Uza sve to čak su i pušili u busu,Mi smo se svemu tome iščuđavali i osjećali smo se kao crne ovce.Mislim da nam se cijeli bus rugao jer smo se stalno žalili i zanovijetali,sve nam je to smetalo i vikali smo sve kontra od njih.Osjećala sam se kao stara baba,ali sve što sam htjela je spavati,bar malo i bili smo u drugom filmu,trijezni i iznervirani od zime i vode i svega (a kao pisalo je vožnja luksuznim autobusom na kat).

Nakon  prve neprospavane noći stigli smo u Munchen,koji je bio tolikooo hladan ,da je to bilo strašno.Stigli smo prerano i ništa još nije radilo.Tamo smo proveli cijeeeli dan.Munchen je grad šopinga i pive i tko zna još čega,ali ja sam ga bar tako doživila.Prvo što me zanima kad dođem negdje je hrana.Veliki sam gurman.Vodič nam je preporučio da idemo na koljenice u "Hitlerovu pivnicu" što smo i učinili i bilo je prefino,uz pivo naravno.Nakon što smo se ugrijali krenuli smo u razgledavanje i sve je bilo osvijetljeno,izlozi pozivaju na kupnju i uređivani su s velikom pažnjom i kreativnošću,a cijene su "divne i pristupačne".Posjetili smo i njihov prirodoslovni muzej gdje je izložen preparirani medvjed Bruno.Medvjed Bruno je bio divlji medvjed koji je postao poznat u ljetu 2006.godine kada je počeo napadati domaće životinje u Njemačkoj i usmrtio je više desetaka ovaca.Osvojio je srca nacije ,ali lovci su ga ipak morali ubiti.Neke udruge za zaštitu životinja zaključile su da je medo bio bezopasan za ljude.Programeri su napravili igru Ulovi Brunu,a snimljena je i pjesma s istim nazivom.

Tamo sam se zaljubila u šoping bez šopinga s Natašom jer smo isprobavale svu moguću najluđu robu i slikavale se u njoj i bilo je baš zabavno.

U cijelom Munchenu iznenadilo me što nemaju kioska i ne možeš kupit vodu za piće,bar nama to nikako nije polazilo za rukom.Posjetili smo Ferrari Munchen Saggio,gdje su me oduševile također skupocjene stvarčice.Posjetili smo crkvu Sv.Petra,koja je najstarija u Munchenu i vidi se iz svih krajeva Munchena,ima toranj visok 92 m.Posjetili smo i glavni trg Merienplatz,gdje me oduševio Glockenspiel,u skopu tornja Nove vijećnice.Ima 43 zvonika i 32 figurice.Svaki dan točno u 11 sati odigrava se prava mala predstava iz mitova njemačke povijesti i borbe vitezova koje su se izvodile njima u čast.

Posebno su me se dojmili nazovimo ih ulični svirači,koji su bili jako egzotični i posebni- Mongoli,njihov način pjevanja je uistinu nešto posebno ,ako i instrumenti koje koriste.Kasnije smo svratli do socijalnog Mc Donaldsa ,u kojem ,nakon što kupiš npr.cheesburger možeš točiti Cole,Fante ili Sprite-a koliko ti srce želi.

Navečer smo krenuli prema Amsterdamu,bila je to još jedna neprospavana noć u autobusu.Ineče teško zaspim i imam lak san,a u okruženju gdje je bilo puno vike i dreke,muzike i tv-a ,a i činjenice da dok sjediš iza u busu nemaš kud nagnuti i spustiti stolicu,dok ovaj koji sjedi red ispred tebe itekako ima te elegantno legne na tebe pa nemaš kud s nogama,za mene je bilo nemoguća misija.Još k tome svemu sam otvorila jednu od putnih torbi i vadila vunene čarape jer mi je bilo zima i u tome svemu iz jednog malog pretinca izletio je ni manje ni više nego smrdljivi martin,kojeg sam izgleda dovela skroz iz Hrvatske.

Jutro je svanulo i neću nikad zaboraviti taj osjećaj,svitanje,Sunce izlazi i odjednom imaš pogled na nešto skroz drugačije i znaš da si negdje jako,jako daleko od doma.Cijela priroda i okoliš su drugačiji,zrak je drugačiji i jako je uzbudljivo i osvježavajuće.Stigli smo u Nizozemsku.

Odjednom me prošao umor i više ništa nije bilo važno,"oprao" me adrenalin i dobila sam snage.

Stigli smo u hostel ,u sobi nas je bilo 6-ero.Željko,Nataša i ja i trojica dečkića,kojima smo ubrzo dali nadimke Big Mac ( jer je bio punašan i debeljuškast),Mc Chicken (jer je bio najmlađi i imao baby face,nevino lišce) i Mc Fish (jer je bio totalna flegma).Nismo se baš slagali i smetali smo jedni drugima.Tad sam naučila da u hostel treba doći s maskom za oči za spavanje (jer netko stalno pali svietlo).Oni su imali potpuno razrađen plan svih mjesta koja moraju obići,koju hranu i gdje probati,recenzije s interneta,foruma itd.,za razliku od nas ,koji smo htjeli istraživati spontano.

Amsterdam me podsjetio na Ilicu,na Zagreb,bar jedan dio,dok ne dođeš do kanala.Sve zgrade su iste,slične ,u par karakterističnih boja (uglavnom nijanse smeđe boje).Razgledavali smo Amsterdam s vodičem (koji je bio sve samo ne klasični vodič iliti po novome turistički pratitelj),davao je fenomenalne preporuke za hranu.Ovog puta preporučio je kinesku patku u kineskoj četvrti.Bilo je to nešto neopisivo,sočna ,taman začinjena,riža izvrsna i sve to za nekih 7 eura.Dotad sam u imala loša iskustva s kineskom hranom u Zagrebu (probavne smetnje i odvratni okusi)  i stvorila sam totalnu averziju prema toj kuhinji.Na sreću dala sam toj kuhinji još jednu šansu i osvojila me. Najbolju hranu u životu sam jela tamo i sve me oduševilo,jedino nisam isprobala libanonsku kuhinju.Išli smo u Argentina Grill (dečko je naručio rebarca unlimited(neograničena) i dobio i ponmfrit i salatu i za 12 eura oni ti donose još rebarca i još i još..koliko god hoćeš ,dok god možeš jesti.

Jeli smo i španjolsku kuhinju-paellu,koja je bila ok,uvijek jedem miješanu(pola morski plodovi,pola meso),ali  nije bila ni blizu okusom kao u Barceloni.

Predvečer smo se našli s Natašinom prijateljicom Editom,koja nas je odvela na wok n'walk i to je bila hrana u koju sam se totalno zaljubila.Za 7 eura dobiješ rižu ili tjesteninu te meso po izboru i puno,puno povrća te umake po izboru,također.Kad sam se vratila u Zagreb htjela sam u Zagrebu otvoriti wok restoran,no to je bila samo ideja u mojoj glavi i ubrzo  se pojavio wok by Matija i mnogi drugi,ali nisu ni do gležnja  woku iz Amsterdama,ni količinom,ni okusom,ni kvalitetom tjestenine ni ničim.

Kasnije smo s editom išli po njihovim pubovima,kafićima i svidio mi se interijer,sve je u ciglama i štih je kao da si na Gornjem gradu ,u birtijama.Probali smo tamno pivo Duvel,koje je svijetlo,ali spada u aktegoriju tamnih ,zbog jačine i definitivno ga preporučam.Bilo mi je neobično skrivati cigarete i pušiti ispod stola ,ali tamo je duhan zabranjen,a marihuana legalna.

U Amsterdamu non-stop pada kišica ,kao u Londonu(u kojem nisam bila,ali tako kažu) i s vremenom se nekako navikneš an to,ali jedino što tamo fali je Sunce.

Prije nego sam došla u Amsterdam mislila sam da je ro grad kurvi i marihuane ,ali to uopće nije tako.To jest najliberalniji grad u Europi,ali tamo se itekako ima što za vidjeti.

Nizozemci su jako kulturni ljudi,ispred hostela se nije smjelo vikati ni preglasno pričati,činili su mi se pomalo hladni i ozbiljni,iako sam vidla najviše stranaca,a najmanje domaćih.

U Amsterdamu nema čega nema,njihov Muzej voštanih figura Madamae Tussands na glasu je ako puno bolji od onog iz Londona.Imaju kuću strave ,u koju nisam išla jer su redovi za oboje navedeno doslovno kilometarski,a vremena je malo.Imaju muzej Van Gogh,muzej mačaka,torbica,tvornicu Heinekena,Rembrandtovu kuću i obavezno treba ići na vožnju po kanalima.

Red light district ulica je potpuno je drugačija ,nego kako sam je ja zamišljala.Ta ulica nije ravna i proteže se malo lijevo pa malo desno itd.

Crvana svjetla označavaju hetero cure,a ljubičasta transvestite.Ako su zastori navučeni,cura je zauzeta i upravo radi.Slikanje je strogo zabranjeno i bilo mi je iznenađenje da te kurva može i odbiti.Ima stvarno za svakog ponešto,od velikih stražnjica i grudi,do crnkinja,do najskupljih itd.Ono što me fasciniralo je činjenica da one izgledaju kao djevojke iz susjedstva i imaju minimalno šminke na sebi,obične grudnjake i gaće i pozivaju i dozivaju mušterije.

Kad smo došli vidjeti transvestite ostali smo paf.Izgledaju ljepše od najljepših cura i nitko živ ne bi rekao da su to muškarci,ma kakvi lady boysi .

Promet u Amsterdamu je živi kaos,bicikli imaju prednost i jure u svim smjerovima 500 na sat i samo gledaš hoće li te nešto "strefit".Sve je pomiješano -tramvaji,pješaci i automobili.Totalno ludilo.

E, sad što se tiče coffee shopova,išli smo ih posjetiti valjda sve.Najbliži nam je bio u ulici,blizu hostela-zvao se Delfin.Izluđivalo me što si moraš sam donijet piće koje naručiš(kavu ili čaj,tamo je alkohol zabranjen),zato jer se moraš spuštati niz njohove uske i strme stepenice u recimo visokim štiklama.

Čim uđeš unutra količina dima te zapuhne i omami.Kažu da je najbolja roba koja se zove po nazivu kuće.

Prije toga nisam imala pojma da postoje različite vrste marihuane -sativa-od koje se smiješ i indica koja te "spušta".

I eto dolazimo do večeri dočeka,do same Stare godine.U hostelu je bio organiziran doček,švedki stol,muzika i sve je to bilo uračunato u cijenu koju smo platili.Važno je naglasiti da je to bio negdje 4.ili 5.-i dan nespavanja ili spavanja gotovo ništa.Oko ponoći išli smo s vodičem do njihovog glavnog trga na vatromet ,a poslije smo imali dogovor s Editom i njenim dečkom da idemo u jedan klub na 5 katova,5 floorova sa elektronskom muzikom.Upad je bio oko 40 eura.Trebali su nas pokupiti oko pola 1,1 ispred hostela.No,pri povratku u hostel,dečko i ja smo se zapričali ,izgubili smo vodiča iz vida ,napravili pogrešno skretanje i izgubili se.Bila je noć,kiša je padala i sve nam je bilo isto,zgrade,kanali i nismo se imali po čemu orijentirati.Bila sam u dugom vunenom,krznenom kaputu koji je uskoro bio natopljen vodom jer nam se potrgao neki mali kišobran na rasklapanje ,koji smo imali.Orijentirali smo se po zgradi Heinekena ,da bi shvatili da postoje 3 zgrade Heinekena.Nismo imali kuna da nazovemo Natašu niti je ona zbog toga mogla nazvati nas.Iako je moj dečko snalažljiv u vremenu i prostoru (za razliku od mene) gubili smo se satima.Koga god smo pitali nisu znali di se nalazi naš hostel ili  nisu znali engleski ,ai bili su u svom filmu,slavlja i fešte.Na kraju smo nekako uspjeli i vratili se.Nataša nas je dočekala cijel u brizi,svi su se uzbunili i mislili su da nam se nešto dogodilo.Bilo je već oko 3 ujutro i nama,takvima mokrima i izmučenima više nije bilo do ničega.Edita i njen dečko su nas također čekali i osjećali mo se kao da smo svima upropastili doček.Nije nam se davalo 4o eura za 2 sata,jer taj klub radi do 5 ,a i nismo imali snage ni volje takvi pokisli ići nikud.Nataša je otišla s Editom ,a Željko i ja ostali smo na dočeku u hostelu.Cijelo vrijeme sam kukala i bila tužna kako nisam s Natašom ,a došle smo skroz do tu slaviti skupa.Ubrzo se i Nataša vratila u hostel i rekla da se osjećala krivo što nije sa mnom.Družili smo se skupa i slavili i vodič nam je rekao da će sutradan biti repriza nove i da će biti besplatan trance party te da će nam on navečer kucati i doći po nas.Sutradan smo još razgledavali coffee shopove,Bull dog,koji je ujedno prvi i najstariji ,a najviše me se dojmio neki brazilski,gdje je bio najveseliji konobar.Kad smo se vratili u hostel išli smo malo "prileći" jer smo bili kronično neispavani i konačno smo zaspali dubokim snom,tako da kad je vodič došao po nas,mi ga nismo čuli.I prespavali smo reprizu i to uspjeli upropastiti.Nakon žaljenja i svega zaključili smo da je svaki dan nova godina i da je cijeli ovaj izlet od 8 dana jedan velika fešta i show.Na putu prema Zagrebu  odlučili smo se napiti,"skompali" smo se s ekipom iz busa i družili se u Pragu

Prag mi je nakon Amsterdama bio nula,osjećala sam se kao da sam u Zagrebu i i padala sam lagano u depresiju.Snijeg je padao,bilo je jako hladno i nije mi bilo do razgledavanja ni ničega.Išli smo u pivnicu Medvidko i začudilo me koliko puno ljudi ima tamo te kako se na jednom mjestu jede,pije i puši.Toga kod nas odavno nema.Htjeli smo isprobati anjskuplju pivu an svijetu,ali je bila rasprodana,Česi nisu bili ljubazni i nisu mi ostali u najboljem sjećanju,pravili su se da ne razumiju ni hrvatski ni engleski.Sad mi je žao što nisam detaljnije razgledala Prag,ali bit će drugi put prilike za to.I tako...kupili mi navečer votku,i opili se.Ostatak busa je htio spavati i mir i tišinu,a mi smo sad htjeli da se pojača muzika,upali tv,smanji grijanje i da nam se stane svako malo jer smo morali an wc.Sad smo i mi pušili u busu i to nam je sve bilo normalno..očito nas je Amsterdam "pokvario",al eto,sve se vraća ,sve se plaća.Na kraju je bilo i povraćanja i svega,ali vrijedilo je svake sekunde i sve bih ponovila.Samo bih sljedeći put išla avionom,išla bih i u HaAG I voljela bih u Amsterdam ići u proljeće ,kad im je Kraljev dan.Zaključak je da nije bitna destinacija ,nego putovanje i s kim si,a nekad i gdje si.Definitivno preporučam.









I









Andrea Skorin

Moje ime je Andrea ,imam 30 godina, iako se osjećam kao da imam cca 23 ,a tako nekako i živim. U sretnoj i dugoj sam vezi Završila sam ekonomiju, smjer financije, iako nisam to htjela studirati,ali tako se sve odigralo.Htjela sam studirati psihologiju ,jezike ili kroatistiku.Najveća želja u životu i životni san mi je put oko svijeta.Želim kročiti na svaki kontinent i istraživati nove kulture i krajeve.U slobodno vrijeme idem na tečaj filozofije ,na Master Mind trening i na grupno vježbanje (cross skill, tabata itd.).Volim se družiti s prijateljicama i izlaziti (obožavam elektronsku glazbu).Radim za jednu inovatorsku firmu koja se bavi čišćenjem unutrašnjosti motora vozila (hrvatska inovacija) i želja mi je što više raditi na svom rastu i razvoju te doći do savršene verzije sebe ,fizički,psihički i duhovno. I što još, obožavam pisati,to me usrećuje i ispunjava te se volim izražavati na taj način.

Hoću još!

Želite ostati u kontaktu s našim novostima i akcijskim cijenama avio karata? Unesite svoju e-mail adresu kako bi vas jednom ili dvaput mjesečno u vašem poštanskom sandučiću dočekale informacije o zanimljivim i povoljnim putovanjima.

KOMENTARI
0 komentara

All we do is travel

S posjetom i korištenjem web stranice pristajete na kolačić. Pročitajte više o kolačićima.

STA putovanja
Andrije Hebranga 22, 10 000 Zagreb

0800 19 98

info@staputovanja.com

Svaki radni dan nas između 9 i 17 sati možete dobiti na telefonskim brojevima:

ZAGREB
T: 01 488 63 40
M: 099 488 63 40
F: 01 488 63 45
L: Ulica Andrije Hebranga 22, Zagreb

LJUBLJANA
T: +386 (0)1/ 439 16 90
T: +386 (0)1/ 439 16 91
M: +386 (0)41 612 711
L: Ajdovščina 1, Ljubljana